Zagreb je glavni grad Republike Hrvatske, i najveći grad u Hrvatskoj po broju stanovnika. Šire područje grada okuplja više od milijun stanovnika. Povijesno gledajući, grad Zagreb je izrastao iz dva naselja na susjednim brežuljcima, Gradeca i Kaptola, koji čine jezgru današnjeg grada, njegovo povijesno središte. Nalazi se na jugozapadnom rubu Panonske nizine na prosječnoj nadmorskoj visini od 122 m, podno južnih padina Medvednice, na lijevoj i desnoj obali rijeke Save. Položaj grada, koji je na mjestu spajanja alpske, dinarske, jadranske i Panonske regije, omogućio je da Zagreb postane most između srednjoeuropskog i jadranskog područja.Prema popisu stanovništva iz 2011. u Zagrebu živi 790.017 stanovnika. Kao najveći i glavni grad, Zagreb je kulturno, znanstveno, gospodarsko i upravno središte Republike Hrvatske i Zagrebačke županije. Zahvaljujući ulozi najvećeg prometnog centra u Hrvatskoj, razvijenoj industriji s dugom tradicijom i znanstvenim i istraživačkim ustanovama, Zagreb je gospodarski najrazvijeniji grad u Hrvatskoj.

Grad Zagreb je kao glavni grad Hrvatske posebna teritorijalna, upravna i samoupravna jedinica koja ima položaj grada.

Ostanite s nama i pročitajte sve što ste ikada trebali znati o Zagrebu, a sve u ovom članku koji vam donosi Kala Presence, agencija za digitalni marketing Zagreb.

Osnovni podaci o Zagrebu

Grad Zagreb, smješten na zemljopisnom, kulturnom, povijesnom i političkom sjecištu istoka i zapada Europe, glavni grad Hrvatske, spaja kontinentalni i mediteranski duh u osebujnu cjelinu. Zagreb je kulturno, znanstveno, gospodarsko, političko i administrativno središte Republike Hrvatske sa sjedištem Sabora, Predsjednika i Vlade. Povoljan geografski položaj između Panonske nizine, ruba Alpa i Dinarida omogućio je spontani nastanak mjesta slobodne komunikacije.

Grad sa sjeverne strane od hladnih sjevernih vjetrova štiti gora Medvednica, a prostrana ravnica i rijeka Sava otvaraju ga prema ostalim stranama svijeta. U Zagrebu živi četvrtina ukupnog stanovništva Hrvatske, što je u brojkama gotovo milijun. Građani su stoljećima stizali iz različitih krajeva Europe, a u novijoj povijesti iz svih krajeva Hrvatske te su svojim doprinosom obogatili kulturu grada.

Zagreb je siguran velegrad otvorenih vrata, burne povijesti i zanimljivih ličnosti, koji srdačno poziva na upoznavanje i ispunjava očekivanja. U ovom se gradu lako sklapaju zanimljiva poznanstva, nova prijateljstva i proživljavaju nezaboravne dogodovštine. Povijesne se sekvence čitaju kao slikovnica na sačuvanim fasadama, a ulice i trgovi odišu suživotom različitih mentaliteta koji stvaraju prepoznatljiv zagrebački identitet opuštenog velegrada. Savjet je prepustiti se atmosferi grada, od kojeg su ljepše samo Zagrepčanke, tvrde mnogi.

Ime Zagreb

Gotovo svi u Hrvatskoj znaju da se Zagreb nalazi u kontinentalnoj središnjoj Hrvatskoj, na južnim obroncima Medvednice te na obalama rijeke Save i da sa širem gradskim područjem broji više od milijun stanovnika. No, ono što je možda manje poznato je činjenica da se Zagreb nije oduvijek zvao Zagreb. Ime koje ga i danas krasi dobio je, kaže poznata legenda, kada je stari drevni ban, umoran i žedan, naredio djevojci Mandi da donese vode s izvora. “Mando, dušo, zagrabi”. Prema toj legendi, izvor vode kojim su se opskrbljivali Zagrepčani dobio je ime Manduševac, a grad ime – Zagreb. Povijest nas uči da je tadašnji grad nosio ime Gradec, iz kojeg je zajedno s Kaptolom nastao današnji Zagreb.

Po nekim teorijama navodi se da je ime dobio od glagola zagrepsti, odnosno ukopati. Po drugim se dovodi u vezu sa starim hrvatskim imenom za obalu “b(e)reg” koju i danas koriste u krašićkom kraju. Čak i latinsko ime Zagabria upućuje na to da je ta lokacija još u srednjem vijeku bila zaštićena grabom ili opkopom. Potkraj XI. stoljeća stekli su se gospodarski i politički uvjeti koji su pogodovali osnutku Zagrebačke biskupije. Posve se pouzdano može pretpostaviti da je već u to vrijeme Zagreb bio veće naselje u podnožju kaptolskog brežuljka.

Ugarsko-hrvatski kralj Ladislav I Arpadović – kojemu je nasljednim pravom pripala Hrvatska – godine 1094. utemeljio je Zagrebačku biskupiju i podredio je ugarskom nadbiskupu u Ostrogonu. O tome saznajemo posredno iz kasnijeg dokumenta što ga je 1134. g. izdao ostrogonski nadbiskup Felicijan potvrđujući osnivanje Zagrebačke biskupije (1094) po prvi put u povijesti. Ujedno se u toj ispravi spominje po prvi puta ime grada Zagreba.

Manduševac “pronađen” 1986. godine Godine 1898. Trg bana Jelačića rekonstruiran je i popločan te je pritom Manduševac zatrpan. S vremenom se zaboravilo na njegov položaj, a zbog toga je nastalo veliko iznenađenje kad je prilikom rekonstrukcije tadašnjeg Trga Republike (današnjeg Trga bana Jelačića) 1986. ponovo pronađen. Manduševac nije bio u prvotnom planu uređenja trga, ali je na molbu javnosti nakon otkrića plan promijenjen i od 1986. Manduševac ponovo postoji i krasi središnji zagrebački trg.

Dva zagrebačka brežuljka

Arheološka istraživanja dokazuju postojanje života oko današnjeg Zagreba već u kamenom dobu, oko 35 000 godina pr. Kr., kasniji nalazi dokazuju naseljavanje Ilira, prastanovnika ovog dijela Europe. Kelti s dalekog sjevera dolaze najvjerojatnije u 4. stoljeću pr. Kr. Nakon njih Rimljani u blizini Zagreba grade veliki uređeni centar Andautoniju, o čemu svjedoči arheološki park u današnjem Ščitarjevu. Zagreb kakav danas poznajemo i koji čini njegovu povijesnu jezgru nastao je u srednjem vijeku na dvama brežuljcima: svjetovnom Gradecu, današnji Gornji grad i crkvenom Kaptolu. Prvi pisani spomen Zagreba potječe iz 1094. godine kada mađarski kralj Ladislav na svom putu prema Jadranu osniva zagrebačku biskupiju na Kaptolu. Zagrebačka katedrala u neogotičkom stilu i danas dominira vizurom grada, a renesansne zidine oko nje jedne su od rijetkih sačuvanih u ovom dijelu Europe.

U burnim vremenima pohoda mongolskih plemena prema srednjoj Europi dogodio se najvažniji povijesni događaj za Gradec, drugi dio zagrebačkog nukleusa. Sredinom 13. stoljeća Tatari su opustošili Mađarsku, a njihov kralj Bela IV. bježi u Zagreb gdje mu građani daju siguran zaklon. Iz zahvalnosti 1242. godine kralj poveljom daje Gradecu status slobodnoga kraljevskog grada. Na to razdoblje svaki dan simbolički podsjeća kula Lotrščak s koje već stotinjak godina top obilježava podne. U srednjem su vijeku građane u sumrak pozivala zvona da se vrate u sigurnost utvrde jer se vrata grada zatvaraju i zaključavaju. Jedina sačuvana vrata u srednjovjekovni Gradec jesu Kamenita vrata koja su u potpunosti izgorjela u prvoj polovici 18. stoljeća, no iz požara je čudom spašena slika Svete Marije koja je i danas na oltaru. Majka Božja od Kamenitih vrata zaštitnica je grada Zagreba i svetkuje se 31. svibnja svečanom procesijom.

Toga se dana slavi i Dan grada Zagreba. Dva, u srednjem vijeku često suprotstavljena brežuljka, dijelio je i spajao potok Medveščak na kojem su se gradili mlinovi. Tadašnja potočna nizina danas je živopisna Tkalčićeva ulica ispod čijeg popločenja i dalje teče potok prema rijeci Savi. S vremenom nestaje opasnosti od napada i grad se postepeno širi na ravnicu. Na mjestu podno dvaju naselja formira se trg na kojem se obavlja sva trgovina. Današnji Trg bana Josipa Jelačića srce je grada i glavno mjesto sastajanja građana. Fontana je vezana uz legendu o nastanku imena grada. Naime, nekog davnog sunčanog dana, hrabri ban je nakon povratka iz bitke, umoran i žedan rekao djevojci Mandi da mu zagrabi vode s izvora. Tako je izvor dobio ime Manduševac, a grad ime Zagreb.

Povijest grada Zagreba – najvažnije godine

Gradovi na dvama brežuljcima prosperiraju. Tijekom 17. i 18. stoljeća grade se barokne plemićke palače i crkve. Tako isusovci na Gornjem gradu podižu crkvu Svete Katarine koja je danas jedan od najočuvanijih primjeraka barokne raskoši. U drugoj polovici 17. stoljeća Zagreb je sveučilišno središte, jedno od najstarijih u Europi s neprekinutim radom. U međuvremenu Zagreb postaje sjedište Vlade. Razlike između biskupskoga grada i slobodnog kraljevskog grada polako nestaju te se konačno brišu 1850. godine kada se ujedinjuju u grad Zagreb koji tada ima 15 000 stanovnika. Povoljan položaj prema ravnici omogućava slobodan rast i život se ubrzano širi na nizinu prema rijeci Savi. Razvoj industrijske proizvodnje, trgovine, prometa i bankarstva izrazito utječu na fizionomiju grada u drugoj polovici 19. stoljeća.

Zagreb se širi do željeznog pojasa željezničke pruge, koja Zagreb od 1862. godine spaja sa srednjoeuropskim metropolama. U tom razdoblju nastaje blokovska izgradnja grada na pravilnom uličnom rasteru. Urbanistički plan je jasan, sve ulice u Donjem gradu moraju biti ravne, iste širine, a zgrade istog tipa i zadane visine. Prostrani trgovi, monumentalne građevine u duhu klasicizma i historicizma na mnogobrojnim parkovima Zagreb je kakav danas poznajemo. S Trga bana Jelačića Praška ulica vodi do niza trgova – parkova, zagrebačkog pandana bečkom Ringu. Ova takozvana „zelena potkova“ je parkovna površina u obliku slova U sa svim važnim reprezentativnim građevinama građanske kulture. Pažljivo je smišljen odnos zelenila i arhitekture javnih objekata, fontana i paviljona.

Ovdje su stanica Glavnog kolodvora, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, fakulteti, Hrvatski državni arhiv, nekada zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Hrvatsko narodno kazalište i reprezentativne palače. Žuta pročelja i drvoredi divljih kestenova podsjećaju na članstvo Hrvatske u dvojnoj Austro-Ugarskoj monarhiji. Pravilan grad reprezentativne širine, slijed jasno definiranih zelenih prostora i precizno smještenih spomenika prirodno se nastavlja na tijelo staroga srednjovjekovnog Gornjega grada. U Donjem gradu zavirite u veže građanskih kuća, čija su pročelja opna između javnog uličnog prostora i privatnog života dvorišta. Kombinacija ozračja malog grada i raskoši srednjoeuropskog velegrada ističe Zagreb na tadašnjoj karti europskih modernih gradova.

Prvi pisani spomen Zagreba datira iz 1094. godine kada je na Kaptolu osnovana biskupija, što govori da je tu i ranije postojalo naselje.

• 1242. Zagreb (tada Gradec) Zlatnom bulom hrvatsko – ugarskog kralja Bele IV. postaje slobodni kraljevski grad
• 1557. Zagreb se u pisanim dokumentima prvi puta spominje kao glavni grad Hrvatske
• 1607. Isusovci osnivaju prvu gimnaziju i Akademiju. Ta se godina smatra godinom utemeljenja Zagrebačkog sveučilišta
• 1776. iz Varaždina je u Zagreb preseljeno sjedište Hrvatskog kraljevskog vijeća (Vlade)
• 7. rujna 1850. Kaptol, Gradec i Vlaška Ves ujedinjeni u grad Zagreb
• 25. lipnja 1991. Sabor Republike Hrvatske proglašava neovisnost i suverenost Republike Hrvatske. Zagreb postaje glavni grad.

Moderna vremena

Povijesni događaji u 20. stoljeću mijenjaju kartu svijeta i ostavljaju neizbrisiv trag na životu Zagrepčana. Nakon završetka Prvog svjetskog rata Hrvatska raskida veze s Austro- Ugarskom monarhijom 1918. godine i postaje dijelom Kraljevine SHS, nove države južnoslavenskih naroda. Broj stanovnika Zagreba ubrzano raste i nastaju nove četvrti na istoku i zapadu grada, a u podsljemenskoj zoni grade se reprezentativne rezidencije. Početkom 20. stoljeća grad živi u obilju građanskog društva, čvrsto povezan s tadašnjim europskim središtima kulture, umjetnosti i znanosti. Počinje emitiranje prve radiostanice u ovom dijelu Europe, otvorena je Zagrebačka burza, posljednji rad arhitekta Viktora Kovačića, sagrađena je prva automatska telefonska centrala, gradi se prvi zagrebački neboder.

Moderna vremena ubrzano mijenjaju svakodnevicu do početka Drugog svjetskoga rata. Nakon Drugog svjetskog rata Hrvatska postaje jedna od šest republika Jugoslavije, sa Zagrebom kao glavnim gradom. Smirivanje stanja u poratnim godinama dovodi do daljnjeg širenja grada, koji konačno preskače rijeku Savu na čijoj se južnoj obali grade stambena naselja. Rijeka Sava, koja je stoljećima izlijevanjima prijetila stanovnicima, u srednjem vijeku ih branila od osvajača, a kao prometnica ih spajala s dalekim krajevima, od sredine 20. stoljeća dijeli Zagreb na staru jezgru grada i Novi Zagreb. Danas dvije obale povezuje dvanaest mostova. Zagrebački velesajam, mjesto međunarodnih poslovnih susretanja, seli se iz središta grada na južnu obalu Save.

Hrvatski sabor 1991. godine donosi odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Zagreb je glavni grad nove neovisne europske države, zajednice slobodnih i jednakih građana. Hrvatski sabor i Vlada smješteni su na Gornjem gradu, najstarijem svjetovnom centru grada, gdje su stoljećima donošene povijesne odluke. U novom tisućljeću grad Zagreb je poslovno središte regije, mjesto višejezične kulturne, poslovne i političke komunikacije. Poslovne četvrti izvan užeg središta grada zagrebački su odgovor na zahtjeve suvremenog načina života. Nastavlja se stoljećima dokazano ravnopravno sudjelovanje u zbivanjima na europskoj i svjetskoj pozornici.

Zeleni Zagreb

Zelene oaze za odmor na svakom su koraku u Zagrebu. Nije čest slučaj da neki grad ima svoj park prirode. Tako Zagreb nadomak središtu grada ima Medvednicu, omiljeno izletište. Ulice i trgovi grada isprekidani su zelenim parkovima i perivojima. U 19. stoljeću uređeno je Strossmayerovo šetalište na Gornjem gradu, gdje danas u društvu pjesnika A. G. Matoša možete uživati u najromantičnijoj panorami grada. Dokaz visoke razine građanske kulture u 19. stoljeću jest Lenucijeva „zelena potkova“, niz od osam zelenih trgova kao okosnica Donjeg grada. Najpopularniji među zelenim trgovima jest Zrinjevac, prepoznatljiv po aleji platana koje su prije više od sto godina dovezene iz Trsta. Vodoskoci, glazbeni paviljon i poprsja velikana vremeplov su u prošlost.

Već više od 120 godina mnogobrojni Zagrepčani svakodnevno zastaju kraj meteorološkog stupa i provjeravaju točno vrijeme, dnevnu temperaturu, tlak zraka i količinu vlage. Na Trgu kralja Tomislava, imenovanom po prvom hrvatskom kralju, putnicima vlakom se pruža jedinstven pogled na Umjetnički paviljon i Katedralu. Umjetnički paviljon, mjesto izvanrednih likovnih događanja, sagrađen je kao Hrvatski paviljon povodom Milenijske izložbe u Budimpešti 1896. godine. Inovativna željezna konstrukcija za to doba omogućila je da se paviljon doslovce prenese na današnje mjesto i otvori za općinstvo dvije godine poslije. U blizini je još jedno mjesto za bijeg od gradske vreve. Botanički vrt jedna je od najbogatijih zbirka bilja u Europi s oko 10 000 biljnih vrsta.

Iza zidina oko Katedrale nalazi se park Ribnjak, gdje su u prošlosti svećenici petkom lovili ribe za postan objed. U istočnom dijelu grada leži prostrani perivoj Maksimir. Najveći zagrebački park oblik engleskog parka kao i slikovite paviljone dobio je već u 19. stoljeću, a u prvoj polovici 20. stoljeća postaje i dom za životinje u poznatome zoološkom vrtu. Izvan uže gradske jezgre na brežuljku nalazi se središnje gradsko groblje Mirogoj. Monumentalne arkade, paviljoni i kupole s kraja 19. stoljeća djelo su istaknutog arhitekta Hermanna Bolléa. U doslovnom smislu ovo je mjesto mira za preminule istaknute osobe i jedno od najljepših groblja u Europi, ali ujedno i predivan park i umjetnička galerija na otvorenom.

Od središnjeg zagrebačkog Trga bana Josipa Jelačića započinje niz trgova i gradskih parkova povezanih u Lenucijevu “zelenu potkovu”, nazvanu tako po arhitektu i urbanistu koji ju je osmislio. Niz parkova u samom središtu grada obuhvaća željeznički kolodvor, preko Botaničkoga vrta pa sve do Marulićevog trga i Trga Republike Hrvatske. Njihov obilazak, uz prekrasne cvjetne lijehe, užitak je za one koji žele se odmoriti, a prava riznica spomenika, galerija i muzeja za poklonike umjetnosti.

Grad umjetnosti

Zagreb je grad raznovrsnog i bogatog kulturno-umjetničkog života. Tridesetak stalnih i povremenih kazališta i kazališnih scena, tridesetak muzeja, veći broj galerija te brojni kazališni, glazbeni i plesni festivali uvrštavaju Zagreb na listu gradova umjetnosti. Od klasičnog do alternativnog, od amaterskog do profesionalnog, od intimnog do javnog, mnogostrukost umjetničkih jezika ovdje je odraz svijesti građana. Hrvatsko narodno kazalište nacionalna je kuća baleta, opere i drame. Od koncertnih dvorana najpoznatija je Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, nazvana po skladatelju prve hrvatske opere. Operete i mjuzikli, rock i pop opere u Komediji, britki humor i satira u Kerempuhu, suvremenost na daskama Gavelle, ZKM-a, ITD-a, EXIT-a. Teško je sve nabrojiti, a kamoli istaknuti najbolje. Prosudite sami. Zagreb je domaćin brojnih međunarodnih kulturnih manifestacija. Svjetski festival animiranog filma Animafest po tradiciji je drugi festival animacije u Europi.

Muzički bijenale, Tjedan suvremenog plesa i Eurokaz, međunarodni festival suvremenih kazališta, donose svijet na zagrebačke pozornice. Pokazali smo da se povijest, umjetnost i kultura Zagreba, Hrvatske i Europe čita u arhitekturi grada, no svakako i u brojnim zagrebačkim muzejima. Arheološki muzej čuva tajanstvenu Zagrebačku mumiju. Mumija žene iz egipatske Tebe povijena je u lanenu knjigu s najdužim, još nedešifriranim sačuvanim tekstom etruščanskoga jezika. Muzej grada Zagreba na suvremen način interpretira povijesne događaje u Zagrebu, od prapovijesti do danas. Muzej za umjetnost i obrt osnovan je zajedno sa školom u drugoj polovici 19. stoljeća u svrhu očuvanja tradicionalnih vrijednosti narodnog obrta. Jedinstvena zbirka umjetnina iz različitih razdoblja i područja izložena je od Univerzijade 1987. godine u Muzeju Mimara.

Strossmayerova galerija starih majstora zbirka je poznatih europskih imena slikarstva, nezaobilazna u upoznavanju umjetnosti od 15. do 19. stoljeća. U susjedstvu je Moderna galerija koja obuhvaća djela svih relevantnijih likovnih umjetnika 19. i 20. stoljeća. Grad je 21. stoljeće dočekao s novom zgradom Muzeja suvremene umjetnosti. Na Gornjem gradu u bivšem isusovačkom samostanu nalazi se Galerija Klovićevi dvori. Emocije, životnost i simboliku na djelima autora amatera pogledajte u Muzeju naivne umjetnosti. U blizini je Atelje Meštrović, izložbeni prostor kipara Ivana Meštrovića, koji je svojim stvaralaštvom, kao i Rodin, obilježio 20. stoljeće. Prema njegovoj ideji sagrađen je paviljon kružnog tlocrta, koji je danas Dom hrvatskih likovnih umjetnika. Izdvojili smo tek nekoliko mjesta i manifestacija. Zagreb je grad umjetnosti, uvjerite se sami.

Na Rooseveltovom trgu možete sjesti i uživati u ljepoti zgrade nekadašnje gimnazije i prekrasnog parka ispred nje. Već zbog toga bit ćete bogatiji za još jednu lijepu zagrebačku sliku. Ali ako samo odškrinete svijet umjetničke riznice Muzejskoga prostora Mimara, ostat ćete zadivljeni njegovim vrijednostima i otputovati u daleke svjetove umjetnosti. A tu su, pored vas i zbog vas…

Plavi Zagreb Bijeli Zagreb

Plava boja je boja grada Zagreba. Nalazi se u grbu grada, a kratkom šetnjom ulicama to postaje vrlo jasno jer su tramvaji, autobusi i uspinjača plave boje, kao i dresovi zagrebačkih sportaša. Sport je oduvijek bio velika strast u ovom gradu. Počnimo s nogometom kao najvažnijom sporednom stvari na svijetu. Nogometni klub Dinamo, najtrofejniji hrvatski nogometni klub, simbolizira plava boja. Centri za rekreaciju i profesionalno bavljenje sportom rašireni su po cijelom gradu. Košarkaški klub Cibona ima svoju dvoranu nazvanu po legendarnom igraču Draženu Petroviću.

Sportsko-rekreacijski centar Jarun, nekadašnji rukavac rijeke Save, uređen povodom Univerzijade 1987. godine, rekreativcima nudi biciklističke i pješačke staze, sportske terene, a na jezeru se odvijaju međunarodna veslačka natjecanja. Na Jarunu još postoji dio nedirnute prirode – dom za stotinjak vrsta ptica te mnoštvo različitih riba, vodenih životinja i kukaca. Golemi som Jura možda je tek urbani mit, ali svi ribiči koje tamo sretnete priznat će da se nadaju velikom ulovu. Za vrućih ljetnih dana Jarun opravdava svoj drugi naziv „zagrebačko more“ jer plaže vrve kupačima.

Sport je prisutan i u snježnim zimskim danima. Početkom svake godine Zagreb postaje središte Svjetskog skijaškog kupa i opravdava jedan od naziva po kojem je poznat – Bijeli Zagreb grad. Tek pola sata udaljen od središnjeg trga, najviši vrh gore Medvednice, Sljeme (1 035 m) posebno je mjesto u životu Zagrepčana. Brat i sestra, Ivica i Janica Kostelić, najpoznatiji hrvatski skijaši, tu su se pripremali za svoje vrhunske svjetske uspjehe. Promovirali su skijašku stazu na Sljemenu te je uvrštena u svjetski kup. Tijekom cijele godine Sljeme je omiljeno izletište svih uzrasta.

Poznate osobe grada Zagreba

Poznate osobe koje su se rodile, živile i/ili radile u Zagrebu. Kategorija:Životopisi, Zagreb

• Janko Drašković (* 1770. – † 1856.), političar i “najstariji hrvatski preporoditelj”
• August Šenoa (* 1838. – † 1881.), romanopisac, pjesnik
• Rudolf Maldini (* 1870. – † 1944.), pisac, prevodilac i enigmat
• Božidar Magovac (* 1908. – † 1955.), novinar, publicist, pjesnik i političar
• Milan Kangrga (* 1923 – † 2008), hrvatski filozof, sveučilišni profesor etike, jedan od osnivača časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole

Donosimo i veliki popis svih poznatijih osoba iz Zagreba:

• Frane Adum, radijski novinar,
  Mihajlo Arsovski, likovni umjetnik (grafički dizajner)
  Nina Badrić, pjevačica
  Elly Bašić, muzikologinja
  Mladen Bašić, dirigent
  Relja Bašić, glumac
  Albert Bazala, filozof
  Rene Bitorajac, glumac
  Hermann Bollé, arhitekt
  Ivan Brabec, filolog
  Marija Braut, fotografkinja
  Vinko Brešan, filmski redatelj
  Tituš Brezovački, pisac
  Franjo Bruna, astronom i meteorolog
  August Cesarec, pisac
  Krunoslav Cigoj, operni pjevač i redatelj
  Branko Čelustka, fizičar
  Krešimir Ćosić, košarkaš i političar
  Dimitrija Demeter, književnik
  Lea Deutsch, glumica
  Drago Diklić, pjevač i skladatelj
  Lelja Dobronić, povjesničarka
  Krešimir Dolenčić, kazališni redatelj
  Janko Drašković, političar
  Josip Drašković, svećenik (kardinal) i političar
  Ivan Đikić, znanstvenik
  Hugo Ehrlich, arhitekt
  Sidonija Erdödy Rubido, operna pjevačica
  Bartol Felbinger, arhitekt
  Ignjat Fischer, arhitekt
  Aleksandar Freudenreich, arhitekt
  Mira Furlan, glumica
  Drago Galić, arhitekt
  Milovan Gavazzi, etnolog
  Branko Gavella, redatelj i teatrolog
  Stanka Gjurić, hrvatska književnica
  Viki Glovacki, pjevač, glumac i skladatelj
  Albert Goldstein, nakladnik
  Dragutin Gorjanović-Kramberger, antropolog
  Zlatko Grgić, redatelj
  Rajko Grlić, redatelj
  Mirjana Gross, povjesničarka
  Zvonimir Grčman, fotoizvjestitelj
  Lavoslav Hartman, knjižar i nakladnik
  Pavao Hatz, trgovac i gradonačelnik
  Nikola Hećimović, novinar
  Vjekoslav Heinzel, arhitekt i gradonačelnik
  Stanko Hondl, fizičar
  Oskar Herman, slikar
  Leo Hönigsberg, arhitekt
  Drago Ibler, arhitekt
  Vladimir Ibler, pravnik
  Mirko Ilić, likovni umjetnik (crtač i dizajner)
  Marija Jambrišak, učiteljica
  Marija Jurić Zagorka, novinarka i književnica
  Ivo Karlović, tenisač
  Nives Kavurić-Kurtović, slikarica
  Nada Klaić, povjesničarka
  Anđelko Klobučar, orguljaš
  Berislav Klobučar, dirigent
  Snješka Knežević, povjesničarka urbanizma i zagreba
  Igor Kordej, likovni umjetnik (crtač)
  Ivica Kostelić, alpski skijaš
  Janica Kostelić, alpska skijašica i političarka
  Ferdo Kovačević, slikar
  Viktor Kovačić, arhitekt
  Božena Kraljeva, glumica
  Miroslav Krleža, književnik
  Pero Kvesić, pisac i redatelj
  Stjepan Kugli, knjižar i nakladnik
  Franjo Kuharić, svećenik (kardinal)
  Božidar Kunc, pijanist i skladatelj
  Znka Kunc-Milanov, operna pjevačica
  Živko Kustić, svećenik i novinar
  Pero Kvrgić, glumac
  Ivana Lang, skladateljica
  Emilij Laszowski, povjesničar i arhivist
  Vatroslav Lisinski, skladatelj
  Vatroslav Lopašić, fizičar
  Rudolf Lubynski, arhitekt
  Vjekoslav Majer, pisac
  Tatjana Marinić, učiteljica (odgojiteljica)
  Dalibor Martinis, likovni umjetnik
  Lovro von Matačić, dirigent
  Dalibor Matanić, filmski redatelj
  Željko Mavrović, boksač
  Antun Mihanović, pjesnik i političar
  Velimir Neidhardt, arhitekt
  Dragutin Novak, prvi hrvatski pilot
  Mirko Novosel, košarkaš i trener
  Stjepan Planić, arhitekt
  Milan Prelog, povjesničar umjetnosti
  Vladimir Prelog, kemičar (nobelovac)
  Josip Račić, slikar
  Antonija „Tonka“ Radić, fotografkinja
  Otto Reisinger, likovni umjetnik (karikaturist)
  Ivan Ribar ml., političar
  Zvonimir Rogoz, glumac
  Vladimir Ruždjak, operni pjevač i redatelj
  Milan Sachs, dirigent
  Lavoslav Schwarz, dobrotvor
  Tomislav Simović, skladatelj (oskarovac)
  Pavao Skalić, humanist i polihistor
  Marin Soljačić, fizičar
  Tito Strozzi, glumac i redatelj
  Ivan Supek, fizičar i filozof
  Darko Suvin, pisac
  Vilim Svečnjak, slikar
  August Šenoa, književnik
  Ivan Šibl, general i pisac
  Slobodan Šnajder, pisac
  Filip Šovagović, glumac
  Zvonko Špišić, skladatelj
  Vjekoslav Šutej, dirigent
  Zrinka Tamburašev, izumiteljica
  Marijan Trepše, slikar
  Marija Ujević-Galetović, kiparica
  Maksimilijan Vanka, slikar
  Dunja Vejzović, operna pjevačica
  Bernard Vukas, nogometaš
  Dušan Vukotić, redatelj (oskarovac)
  Branko Zebec, nogometaš i trener
  Željko Glasnović (1954.), hrvatski general i saborski zastupnik
  Zvonimir Troskot (1984.), hrvatski ekonomist

Kultura dnevnog boravka

Zagreb na svim listama uvjerljivo vodi kao grad s najvećim dnevnim boravkom. Čim sunce pokaže svoje zube u rano proljeće, otvaraju se terase kavana, kafića, restorana i slastičarnica. Ulice i trgovi su mjesto za promenadu, uživanje u kavi, druženje i poslovne sastanke. Jedinstvena kombinacija mediteranske srdačnosti i sjevernjačke poslovnosti osvaja na prvu loptu. Kao da se svi poznaju. Tradicionalna Međunarodna smotra folklora, međunarodni ulični festival Cest is d’Best, promenadni koncerti, Martinje te razni prigodni sajmovi dodaju sadržaj uličnom druženju. Današnje druženje u kafićima ima korijene u dugoj i bogatoj kavanarskoj tradiciji u ovom gradu.

Lenucijeva potkova i glavni trg u prošlosti su bili važne točke zagrebačkoga društvenog života. Danas se to područje proširilo na cijelo središte i pješačku zonu, pa čak i izvan nje. Za sve temperamente i uzraste ponešto. Kavane oko Trga bana Jelačića, u svakodnevnom govoru samo Trg, imaju ozbiljnije goste. Preradovićev trg, oduvijek poznatiji kao Cvjetni trg, vole umjetnici i mladi, ali i oni malo stariji. Tkalčićeva ulica, koja je u prošlosti dijelila Gradec i Kaptol te bila puna krčmi i crvenih lampiona, danas je mondeno mjesto susretanja i boravka za cijelu obitelj.

Ako ste romantičniji, u Ilici se ukrcajte u uspinjaču, najkraću žičanu željeznicu na svijetu namijenjenu javnom prometu i za 55 sekunda ste na Gornjem gradu. Sve navedene lokacije mjesta su pravog fenomena, takozvane špice. Svaku subotu oko podneva u središte se slijevaju svi uzrasti. Vrijeme i mjesto za vidjeti i biti viđen. Ritual je uvijek isti: polako se ispija kava, čitaju se subotnja izdanja novina, svrati se do Dolca po svježe namirnice i nakon svega toga obavljenog bez žurbe na pripremu ručka. Svaka četvrt ima svoje mjesto okupljanja, osjećajte se pozvanima jer na tim mjestima će svi znati vaše ime.

Stanivništvo Zagreba

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine Grad Zagreb ima 790.017 stanovnika. Šire gradsko područje okuplja više od milijun stanovnika. Prosječna starost stanovnika je 39,7 godina.

Prema narodnosti većinu stanovnika čine Hrvati (oko 92 %), a od nacionalnih manjina najznačajnije skupine su: Srbi, Slovenci, Bošnjaci i Albanci.

Prema vjeri većina Zagrepčana izjašnjava se katolicima (87 %), a ostale najznačajnije vjerske zajednice su: pravoslavna zajednica, islamska zajednica (2 %), Evangelička crkva, Reformirana kršćanska (kalvinska) crkva kao povijesne protestantske konfesije, Adventistička crkva, Baptistička crkva, židovska zajednica i Jehovini svjedoci. Oko 4 % izjašnjava se agnosticima, a 3,5 % ateistima.

Najveće gradske četvrti su: Trešnjevka (više od 120 000 stanovnika), Novi Zagreb (više od 110 000 stanovnika) i Dubrava (blizu 100 000 stanovnika). Po popisu stanovništva iz 1991. godine, naseljeno mjesto Zagreb imalo je 706 770 stanovnika, dok je Grad Zagreb imao 777 826 stanovnika.

Metropolitansko područje grada imalo je 1 107 623 stanovnika 2013. godine.

Korak po korak… Zaustavi se, porazgovaraj s prolaznikom, popij kavu i – kreni dalje! U predahu između dviju obveza, da biste pričekali prijatelja ili naprosto “čitali” lica prolaznika, u zagrebačkim uličnim kavanama i opuštenosti pješačkih zona otkrit ćete zašto ga zovu gradom s dušom…

Okusi, boje i mirisi

Gastronomska ponuda u Zagrebu bogata je kombinacija različitih kuhinja. Povijest i geografija utjecali su i na zagrebačke jelovnike. Iako Zagrepčani rado kuhaju kod kuće, postoji mnogo mjesta gdje se nudi bogata kontinentalna hrana te jela mediteranske i internacionalne kuhinje. Štrukli su jelo koje će vam svaki Zagrepčanin preporučiti kao autohtono. Pripremaju se na nekoliko načina, pa se mogu jesti kuhani ili pečeni, slatki ili slani. Purica s mlincima je jedno od tradicionalnih kontinentalnih jela. Za ljubitelje mesa tu je i zagrebački odrezak, pohani teleći odresci punjeni sirom i šunkom. Možemo se pohvaliti da i Zagreb, uz Pariz i Beč, ima svoj odrezak.

Za doručak kušajte svježe vrhnje sa sirom koje ste kupili od proizvođača, kumice iz okolice Zagreba. Jedna od specifičnosti grada su tržnice hrane na otvorenom. Gotovo svaka četvrt ima jednu, no najpoznatija je svakako tržnica Dolac u blizini Katedrale, u srcu Zagreba. Tu proizvođači svakodnevno od ranog jutra prodaju svježe voće i povrće, meso i ribu. Plac je jedinstveno mjesto zvano i „zagrebački trbuh“, gdje gurmani nalaze sezonske proizvode iz svih hrvatskih regija. Šarenilo boja, mirisa, okusa i zvukova nezaobilazan su doživljaj. Preko dana zalogajnice uz tržnice nude jeftina brza domaća jela.

Na svakom koraku su slastičarnice i pekarnice. Za večeru preporučamo posjet jednom od brojnih restorana koji nude regionalnu kuhinju. Svakako treba kušati zagrebačke savijače, takozvani štrudl od jabuka, sira ili višanja, a tu su i kremšnite; najpoznatije su one napravljene u obližnjem gradu Samoboru. Ne zaboravimo ponudu vina, u zagrebačkoj se okolici stoljećima uzgaja vinova loza iz koje se proizvode hvaljena vina. Iako je pivo najpopularnije piće, tradicionalni događaj blagoslivljanja mladog vina na blagdan svetog Martina, zaštitnika vinara, 11. studenog govori o tome koliku važnost ima kultura vina.

Kvartovi Zagreba

Bizek

Bizek je gradsko brdsko naselje, smješteno na jugozapadnim obroncima Medvednice. Naselje karakteriziraju brojne obiteljske kuće, a smatra se slabije urbaniziranim naseljem.

Administrativno Bizek pripada zagrebačkoj gradskoj četvrti Podsused Vrapče.

Sa ostatkom Grada Bizek je povezan autobusnom linijom ZET-a 131 Črnomerec – Bizek.

Bizek je vjerojatno najpoznatiji po (danas napuštenom) kamenolomu. Iako je kamenolom napušten, iznimno se povremeno otvara zbog izvlačenja kamena za popravak Zagrebačke Katedrale.

Također, na području Bizeka nalaze se najvrednija nalazište fosila na Medvednici.

Povijest Bizeka

Bizek je naziv starog sela na brdu iznad Podsuseda. Naselje toga imena postoji i danas, a zna se da je u 18. stoljeću je imalo tek pet kuća i oko tridesetak stanovnika.

Blizu naselja Bizek postojao je i kamenolom Bizek. Nalazio se na rubu Medvednice, iznad Stenjevca, tj. Podsuseda. Danas je napušten, a nekada, kada je bio eksploatiran, služio je kao izvor sirovine (lapor) za, danas također napuštenu cementaru u Podsusedu.

Sirovina se iz kamenoloma vozila žičarom čiji stupovi još postoje. Također, kamen iz kamenoloma koristio se i za eksploataciju arhitektonsko – građevnog kamena koji je korišten u izgradnji grada Zagreba.

Najistaknutiji objekti u Zagrebu izgrađeni od kamena iz Bizeka su Zagrebačka katedrala, mirogojske arkade i pošta u Jurišićevoj ulici.

————————————————————————————————————

Blaguša

Blaguša je selo u okolici Zagreba, nadomak Sesveta i Kašine.

Administrativno pripada Gradu Zagrebu, a nalazi se u gradskoj četvrti Sesvete.

Povijest Blaguše
Podno južnih obronaka istočne Medvednice, a istočnije od doline potoka Kašine nalazi se dolina potoka, gdje se smjestilo istoimeno staro selo Blaguša.

Naziv mu potječe od starog narodnog imena Blagonja, Blagus, a oponaša ga i kršćansko ime Blaž (očito na primjeru sela Blaškovec pokraj Zeline).

Blaguša se spominje u prošlosti od početka 13. stoljeća. U srednjem vijeku, zajedno s Kašinom nalazila se na području zemljišnog posjeda koji se u pisanim povijesnim izvorima naziva `Terra casina cum Blagussa` (zemlja Kašina s Blagušom).

Prvi puta u pisanim dokumentima naselja se spominju u povelji hrvatsko – ugarskog kralja Andrije II. iz 1217. godine. Tada su ova sela u vlasništvu prepošta (kanoničkog starješine) zagrebačkog Kaptola Cirijaka i njegove braće.

Posjed Blagusa spominje se i 1261. godine, kada ondašnji ban dodjeljuje posjed Blagušu (terram nomine Blagusa) u vlasništvo Martinu Ventrosu koji je bio kobagiones castri Zagrabiensis, tj. podložnik zagrebačke utvrde (castruma). Darovani posjed nalazio se oko gornjeg toka blaguškog potoka. Samo nekoliko godina kasnije Martin se u povijesnim dokumentima naziva comes Martinus, castellanus Blagusa (tj. plemenitaš Martin, kaštelan Blaguše).

Nešto kasnije Blaguša dolazi pod vlast zagrebačkog biskupa. Prema redoslijedu pojavljivanja u povijesnim izvorima, 1217. godine spominje se castrum Blagusa. Pretpostavlja se da je grad stajao negdje u okolici današnje Blaguše i potoka Blaguše.

O samom gradu Blaguša prvi podatak je iz 1287. godine, kada se poimenice spominje Martin, gradski kaštelan Blaguše (comes Martinus, castellanus de Blagusa).

Život na ovom području je u 13. stoljeću bio takav da se pojavila potreba zaštite prometnica, posjeda i naselja, pa se grade castrumi (utvrde). Postojanje castruma Blaguša potvrđeno je podacima iz povijesnih isprava od kraja 13. do pred kraj 15. stoljeća.

Vjekoslav Klaić početkom 20. stoljeća piše: `.. taj grad jamačno stajao negdje u okolici današnjeg sela i potoka Blaguše (potoka Blagušine)`. Pretpostavlja se da je bio na brežuljku iznad sela Blaguše, na 245 metara nadmorske visine (na brežuljku zvanom Gradišće).

Prema ondašnjem pričanju tadašnjih žitelja, u ovdašnjem su tlu, tijekom oranja i kopanja, više puta pronađeni ostatci građevinskog materijala. Danas više nema ni ostataka srednjovjekovne blaguške utvrde.

Međutim, strmi brežuljak (na 245 metara nadmorske visine) sjeverno od sela Blaguše i danas se zove Gradište. Na njegovu vrhu koji je danas obrastao hrastovom šumom, vidi se povišeni rub malog okruglog platoa na kojem je vrlo duboka jama kružnog prosjeka ispunjena vodom, poput zdenca. Ispod brežuljka opažaju se tragovi iskopanog jarka, koji danas služi kao poljski put.

————————————————————————————————————

Borongaj

Borongaj se danas zove okretište tramvaja i sinonim je za taj dio grada. Također, jedno od najstarijih stambenih naselja u Zagrebu (južno od pruge) nazivaju se Borongajske limenke (slične zgradama – limenkama u Zapruđu).

Naselje Borongaj postoji kao gradski mjesni odbor Borongaj – Lugovi i nalazi se između ulica Getaldićeva, Branimirova, Koparska, Slavonska avenija i ulica grada Gospića, a kroz njega prolazi Borongajska cesta.

Borongaj – Lugovi administrativno pripadaju gradskoj četvrti Peščenica – Žitnjak.

Sam tramvajsko – autobusni terminal Borongaj (s njega prometuju dnevne tramvajske linije 3, 9, 17 i noćna linija 32) se nalazi u gradskoj četvrti Maksimir, u mjesnom odboru Maksimirska naselja.

Uz terminal je i stanica gradske željeznice Maksimir.

Povijest Borongaja

Naselje nastalo između željezničke pruge, Borongajske ceste i potoka Blizneca.

Naselje je dobilo ime po šumi Borongaj, a ona je dobila ime po zagrebačkom kanoniku Boranu ili Baranu.

————————————————————————————————————

Bukovac

Staro selo na istočnom dijelu (gradskog) prigorja, a često je bilo spominjano u starim zapisima. Po tim zapisima zna se da je 1344. godine Kaptol ustupio jedan dio sela novim doseljenicima sa Nove Vesi.

U Bukovcu su nekoć živjeli i kaptolski vinogradari.

Bukovac danas

Bukovac se danas smatra jednim od elitnijih naselja u Zagrebu. Naseljem dominiraju obiteljske kuće.

Naselje Bukovac administrativno pripada gradskoj četvrti Maksimir.

————————————————————————————————————

Bundek

Nakon nastanka, a naročito nakon obnove i revitalizacije 2006. godine, Bundek je omiljeno šetalište i kupalište stanovnika Novoga Zagreba.

Proteže se sjevernim rubom četvrti Novi Zagreb – istok, a smješteno je južno od rijeke Save, istočno od Mosta slobode, zapadno od Mosta mladosti i sjeverno od naselja Središće i Zapruđe.

Bundek se sastoji se od dva jezera, od kojih veće, istočno, služi kao kupalište, a manje je rezervirano samo za ptice i ribe (ornitološki rezervat). Površina zapadnog dijela jezera je 28.000, a istočnog dijela 35.000 m2.

Do Bundeka je vrlo jednostavno doći gradskim javnim prijevozom ZET-om – sa istočne strane možete doći tramvajima linija 6, 7 i 8 te po noći noćnom linijom 31), a sa zapadne autobusim linijama ZET-a koje kreću sa Glavnog kolodvora.

Bunek je prvi park otvoren u Zagrebu nakon 50 godina.

Povijest Bundeka

Bundek je nekoć bio prvo i najpopularnije zagrebačko kupalište. Nastao je 1955. godine iskapanjem i vađenjem šljunka za potrebe izgradnje Zagrebačkog velesajma (paviljona i prometnih površina).

Pošto se kopalo ispod razine podzemnih voda, tako je nastalo jezero dugačko oko 500 metara i najveće širine oko 200 metara. Iskopavanje šljunka nastavilo se do 1960. za potrebe izgradnje Mosta slobode.

Kako se Bundek nalazi na vodonosniku, iskopanu rupu napunila je voda, pa je ova šljunčara nakon prestanka iskapanja postala kupalište. Postupno je Bundek uređivan i dograđivan pa je sedamdesetih godina postao popularno rekreacijsko okupljalište.

Promjenom morfoloških i hidroloških značajki rijeke Save početkom 80-tih godina koje su uzrokovale neodgovarajuće sanitarne uvjete na Bundeku, Sanitarna inspekcija Grada Zagreba zabranila je kupanje na tom jezeru.

Od tada Bundek postaje zapuštena džungla u srcu Zagreba koja je privlačila samo ribiče i zagrižene ljubitelje prirode.

Navodno je Bundek dobio ime po Josipu Bundeku, stanovniku Zapruđa, prvom utopljeniku na jezeru, tadašnjoj šljunčari.

————————————————————————————————————

Cmrok

Cmrok je naziv za park i brdo smješteno u sjevernom dijelu Zagreba, na obroncima Medvednice. Cmrok je popularno zagrebačko izletište i sanjkalište, a okružuju ga ulice Tuškanac i Jurjevska.

Do Cmroka se može doći autobusima javnog prijevoza (ZET Zagreb) linijama 101, 102 i 105.

Cmrok je u sastavu zagrebačke gradske četvrti Gornji grad – Medveščak.

Galeriju fotografija zagrebačkog Cmroka možete pogledati ovdje.

Povijest Cmroka

Cmrok je bio naziv brda na sjevernoj strani Gradeca (Griča). U ispravama iz 18. stoljeća spominje se i pod imenom Smrek, pretpostavlja se zbog okolne smrekove šume.

Također, postoji i druga verzija nastanka imena Cmrok .. Naime, tamo je nekada postojala gostionica koju je držao stanoviti gospodin Rok, poznatiji pod nadimkom Bajs (gospodin je svirao bajs, pa se za tu gostionicu govorilo i Kod Bajsa, op. a.). Kako su se ondašnja gospoda voljela hvaliti poznavanjem njemačkog jezika, prilikom odlaska u tu gostionicu govorili su `idemo zum Rok`.

I tako je vremenom iz zum Rok iskrivljavanjem prešlo u Cmrok.

Sredinom 80-ih godina 19. stoljeća Cmrok je postao popularno zagrebačko izletište i šetalište, a tu su se održavali i prvi skijaški tečajevi u Zagrebu.

————————————————————————————————————

Čiče

Čiče se nalazi u zagrebačkoj županiji južno od rijeke Save, nekoliko kilometara južno od Velike Gorice.

Staro Čiče (staro selo) proteže se na površini od malo većoj od 3 km². Prema popisu stanovništva iz 2001. godine Staro Čiče ima 787 stanovnika koji žive u 240 domaćinstava. Gustoća naseljenosti iznosi 260,59 st./km². Nalazi se na nadmorskoj visini od 90 metara. Od poznatijih građana, u Starom Čiču rođen je Juraj Habdelić, kajkavski pisac.

Novo Čiče (novo naselje) nalazi se na naplavnoj nizini koju presijeca rijeka Odra s rukavcima. Regionalno gledajući, Novo Čiče je na granici između Turopolja i Posavine.

Proteže se na površini od 7,82 km², a prema popisu stanovništva iz 2001. godine Staro Čiče ima 1141 stanovnika. Gustoća naseljenosti iznosi 156 st./km². Nalazi se na nadmorskoj visini od 105 metara.

Jedini trg u Novom Čiču nosi ime lokalnog heroja oslobodilačkog pokreta Antuna Cvetkovića.

Naselje je sa Velikom Goricom (i Zagrebom) povezano autobusnim linijama gradskog javnog prijevoznika Zagrebačkog električnog tramvaja (ZET).

Jezero Čiče je jezero smješteno u Novom Čiču, 4 kilometra južno od Velike Gorice. Voda se počela pojavljivati eksploatacijom šljunka, pa je vremenom nastalo više umjetnih jezera, od kojih je najveće i najdublje jezero Novo Čiče. Površina jezera je 0,9 kilometara četvornih, a dubina jezera je oko 50 metara. Nastankom jezera pala je razina podzemnih voda, što je dovelo do isušivanja okolnih močvara.

Koncesija za eksploataciju šljunka na jezeru Čiče ističe 2015. godine, a tada bi koncesionar, nakon isteka koncesije, trebao sanirati obale koje su sada vrlo strme. Gradska uprava Velike Gorice planira (na južnom dijelu jezera) izgraditi gradsko kupalište, sportsko rekreativni centar, vodeni park s bazenima i wellness centrom.

Povjest Čiča

Srednjovjekovno središte Turopolja sa statusom trgovišta.

U prošlosti naselje je bilo poznato i kao Čičan ili Čečan. U Čičanu je postojao utvrđeni kaštel, koji je teško oštećen u borbama za vrijeme kralja Andrije. U to vrijeme stanovnici Čiča imali su slobodu u raspolaganju svojom imovinom, a u njemu su se kao lokalni plemići održali mnogi starohrvatski rodovi.

Od 1910. do 1940. Novo Čiče je bilo povezano konjskom tramvajskom linijom s željezničkim kolodvorom u Kurilovcu. Tramvaj je bio poznat pod imenom Konjača.

Početkom 60-ih kroz Novo Čiče je izgrađena asfaltirana županijska cesta koja je ubrzala razvoj sela. U 70-ima je Novo Čiče imalo oko 600, početkom 90-ih 800, prema popisu iz 2001. oko 1145, a danas 1300 stanovnika.

————————————————————————————————————

Črnkovec

Črnkovec se nalazi u zagrebačkoj županiji, južno od Save, 10 km jugoistočno od Zagreba i nekoliko kilometara južnije od naselja Šćitarjevo, na koordinatama 45°45’0″ sjeverno od ekvatora i 16°7’0″ istočno od početnog meridijana. Nadmorska visina naselja je 90 metara.

Črnkovec je naselje u zagrebačkoj županiji, 10 km jugoistočno od Zagreb. Nalazi se na vodozaštitnom području, a u blizini mjesta se nalazi zagrebačka zračna luka.

Administrativno pripada Zagrebačkoj županiji, gradu Velika Gorica.

Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, naselje broji 334 stanovnika na površini od 4,62 kvadratna kilometra. Gustoća naseljenosti iznosi 72,29 stanovnika po kilometru kvadratnom. Naselje Črnkovec ima 94 domaćinstva.

Sa Zagrebom i Velikom Goricom povezan je linijama gradskog prijevoza – linijama 307, 308, 309 i 321 koje kreću iz Zapruđa i Velike Gorice. U Črnkovcu se nalazi Zdravstvena stanica (opća i zubarska ambulanta).

Povijest Črnkovca

Naziv sela Črnkovec spominje se još u prošlosti. Smatra se da ime dobilo po izvjesnom Črnku koji je bio vlasnik zemlje na kojem je danas naselje.

————————————————————————————————————

Črnomerec

Črnomerec je naziv za naselje koje se nalazi na sjeverozapadnom području Zagreba, a administrativno čini jednu od 17 Gradskih četvrti.

Na Črnomercu se nalazi više vojnih, crkvenih, zdravstvenih i prosvjetnih objekata, sud, veliki tramvajsko – autobusni terminal (okretište), tvornica Pliva, nekoliko velikih trgovačkih centara, ..

Kroz Črnomerec prolazi istoimeni potok, koji dolazi sa zagrebačke gore Medvednice i ulijeva se u rijeku Savu.

Povijest Črnomerca

Črnomerec je od davnina ime potoka i starog sela na zapadnoj strani tadašnje gradske općine. Spominje se još u srednjem vijeku, a po zapisu iz 1631. godine Črnomerec je imao 13 naseljenih kuća.

Cijelo poručje današnjeg Črnomerca pripadalo je pod folnegiju Vrhovec.

Prema zagrebačkoj legendi, Črnomerec je dobio ime po stanovitom vlasniku mesnice, kojeg su se, navodno, građani bojali i nisu mu prigovarali kada bi im, umjesto vagao meso, količinu procjenjivao `odokativno`, najčešće na njihovu štetu.

Kako se tada po Zagrebu govorilo črno meri, tako se vremenom izraz među ljudima uvriježio.

————————————————————————————————————

Čukovići

Naziv starog sela gradskih kmetova smještenog na zapadnoj strani podmedvedničkog prigorja.

Prema popisu iz 1631. godine, u Čukovićima je bilo sedam naseljenih kuća, a njegovi stanovnici su, kao i stanovnici Črnomerca spadali su pod folnegiju Vrhovac.

Čukovići danas:

Čukovići su naselje u današnjoj zagrebačkoj Podsljemenskoj zoni. Zbog svog položaja smatraju se elitnim naseljem, te su zbog toga cijene nekretnina malo više od gradskog prosjeka. U Čukovićima su problemi sa klizištima, te se često nove gradnje moraju obavljati uz prethodnu sanaciju terena.

————————————————————————————————————

Dedići

Povijest naselja:

Ime starog podmedvedničkog sela. Prvo spominjanje sela bilježi se već u 14. stoljeću.

Selo i danas postoji, a smatra se da je bez obzira za razvoj i naseljavanje sačuvao svoj izvorni oblik.

Danas:

Dedići su naselje u današnjoj zagrebačkoj Podsljemenskoj zoni. Zbog svog položaja smatraju se elitnim naseljem, te su zbog toga cijene nekretnina malo više od gradskog prosjeka.

————————————————————————————————————

Dolje

Povijest naselja:

Dolje, ili Podsusedsko dolje, kako se danas zove selo u dolini Sutinskoga potoka sjeverno od Podsuseda. Većina ljudi koji su živjeli u tom selu bili su zaposleni u obližnjem kamenolomu.

Danas:

Dolje je ime naselja u Podsljemenskoj zoni, naseljen pretežno obiteljskim kućama. Dolje je krajnja stanica tramvajske linije 15, a u budućnosti i početna stanica planirane nove žičare za Sljeme.

————————————————————————————————————

Dubravica

Dubravica je naselje u gradskoj četvrti Podsused – Vrapče, a nalazi se uz naselja Gajnice i Karažnik.

Povijest Dubravice

Dubravica je naziv za šumu oko istoimenog potoka, koja se nalazila na zapadnoj strani gradskoga područja u 18. stoljeću.

Šuma je u 19. stoljeću iskrčena i na tome zemljištu počela je izgradnja kuća i plansko naseljavanje.

————————————————————————————————————

Dugave

Dugave je naselje u Zagrebu, točnije jedno od najjužnijih novozagrebačkih naselja, a u sastavu je Gradske četvrti Novi Zagreb istok. Okruženo je naseljima Travno (na sjeveru, granica je Vatikanska avenija) i Sloboština (zapadno, granica je ulica SR Njemačke), dok je na jugu Ranžirni kolodvor.

Broj stanovnika Dugave prema popisu stanovništva iz 2011. godine je 10.492, a naselje se prostire na površini od 85,02 ha.

Dugave imaju svoju crkvu (crkva Svetog Mateja), školu (Osnovna škola Fran Galović), nogometni klub, vrtić, gradsku knjižnicu, ambulantu, više ljekarni, različite sportske terene, trgovačke centre Mali i Veliki Oktogon, ..

Kroz naselje, od sjevera prema jugu prolazi danas sušeni rukavac rijeke Save – Savišće, koji zimi služi kao sanjkalište.

Iz Dugava prema gradu voze dvije izravne autobusne linije – 109 Dugave – Črnomerec i 220 Glavni kolodvor – Dugave.

Povijest Dugava

Skupština općine Novi Zagreb je 1975. godine donijela odluku o provedbenom urbanističkom planu za naselje. Kamen temeljac za početak izgradnje ovog zagrebačkog naselja postavljen je 25. svibnja 1977., a prilikom njegova projektiranja napušteno je do tada važeće načelo ortogonalnog rasporeda ulica, kakav se može vidjeti u ranijim novozagrebačkim naseljima.

Prvu nagradu za idejno rješenje naselja osvojili su Ivan Čižmek, Tomislav Odak, Tomislav Bilić i Zdenko Vazdar.

Tijekom gradnje novozagrebačkih naselja posebna je pažnja posvećivana uređivanju zelenih površina, parkova i dječjih igrališta, po kojima se područje ove gradske četvrti izdvaja od drugih.

Izgradnjom Dugava, nekadašnje (samostalno) selo Hrelić asimilirano je u danas jedinstvenu urbanu cjelinu.

————————————————————————————————————

Fraterščica

Fraterščica je manje gradsko naselje i istoimena ulica, a nalazi se na podmedvedničkom prigorju sjevernije od ulice Ilice, a zapadno od Kustošijanske ulice.

Naselje pripada gradskoj četvrti Črnomerec.

Povijest Fraterščice

Fraterščica je bilo malo selo na sjeverozapadnoj strani gradske (tadašnje) općine, naseljen pretežno gradskim podanicima.

Prema starim zapisima iz 1776. godine, Fraterščica je spadala pod folnegiju Vrhovec.

————————————————————————————————————

Gajevo

Gajevo je naselje koje se nalazi južno od Zagrebačke avenije (bivša Ljubljanska avenija), sjeverno od Horvaćanske ulice, istočno od potoka Črnomerec te zapadno od ulice Hrgovići.

Naseljem dominiraju stambene zgrade, ali ima i dosta obiteljskih kuća.

U Gajevu se nalazi osnovna škola te stadion Nogometnog kluba Jarun.

————————————————————————————————————

Gračani

Gračani su gradsko predgrađe smješteno na južnim obroncima Medvednice, u tzv. zagrebačkoj podsljemenskoj zoni. Sinonim su za elitno zagrebačko naselje, a u njemu živi oko 7.000 stanovnika.

Povezano je sa gradom tramvajima i autobusima, a administrativno pripada gradskoj četvrti Podsljeme. Gračani su smješteni točno ispod najvišeg vrha Sljemena do kojeg iz Gračana vodi cesta i (bivša) žičara.

1950. godine sagrađena je tramvajska pruga Mihaljevac – Dolje kojom su Gračani direkno povezani sa Zagrebom, a stanovnici grada su tramvajsku vezu s Medvednicom.

Na području Gračana postoje dvije župe. Župa sv. Mihalja Gračani je osnovana 1983. godine, a istočni dijelovi Gračana su 2001. postali dio novoosnovane župe sv. Petra i Pavla u ulici Bešići. Prije su Gračani bili podijeljeni između župa sv. Franje Ksaverskog i Majke Božje Remetske.

Zanimljivo je da 16. meridijan prolazi točno između Gračana i Markuševca (između Crne Vode i Bačuna).

Povijest Gračana

Gračani su nastali kao naselje kmetova koji su pripadali slobodnom gradu Gradecu, a nalazilo se sjeveroistočno od Gradeca. Smatra se da i ime Gračani dolazi od imena Gradec.

Prvi put se spominju 1334. godine u popisu sela koja moraju plaćati desetinu Kaptolu.

1374. se spominje cesta koja vodi iz Gračana do crkve u Remetama. Gračani su uz Dediće bili najveće selo koje je pripadalo Gradecu, ali su se oko posjeda Gračana sporili Gradec, Kaptol, remetski pavlini i gospodari Medvedgrada.

Prema starim zapisima 1631. godine pripadali su pod folnegiji Prekrižje.

Krajem 16. stoljeća Turci su uništili Remete – smatra se da su namjeravali osvojiti Medvedgrad i okružiti Zagreb. Zbog velike turske opasnosti mnogi stanovnici Gračana su pobjegli, te su se početkom 17. st. su u njihove napuštene kuće naselile izbjeglice iz Bihaća koji je pao pod Turke.

1904. godine u Gračanima se osniva škola, a 1907. Hrvatsko seljačko pjevačko društvo Podgorac. Gračani su bili značajno uporište djelovanja Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića.

1927. sjedište seoske općine preseljeno je u Remete i Gračani su izgubili status općine.

————————————————————————————————————

Harmica

Harmica i danas postoji, ali ne u svom izvornom obliku – nije gradski trg nego prolaz.

Harmica je gradski prolaz, a prolaz je zapravo otvoreno prizemlje stambene zgrade.

Prolaz služi povezivanju Gornjeg i Donjeg grada, tj. tržnice Dolac i ulice Pod zidom na sjeveru i Trga bana Jelačića na jugu.

Povijest Harmice

Harmica je stari naziv današnjeg Trga bana Josipa Jelačića.

Na Harmici je bila gradska tržnica (sajmište) na kojoj su prikupljali porez – tridesetnicu, odakle dolazi i sam naziv Harmica. Naime, potječe od mađarske riječi harminc, koja znači broj trideset.

Prve gradnje kuća bilježe se u 17. stoljeću, i to na sjevernoj strani Harmice. Prestankom opasnosti od Turaka i njihovih prodora u 17. stoljeću, Zagreb dobija snažniji gospodarski i demografski razvoj. Stanovništvo se od polovice 18. stoljeća povećava, Gornji grad (Gradec i Kaptol) postaju prenapućeni i gradnja u Donjem gradu naglo napreduje.

Od javnih objekata na Harmici, posebno je značajna Zakladna bolnica, koja se nalazila na uglu Harmice i Ilice (danas bolnica više ne postoji, na njenom mjestu se nalazi Neboder na Trgu). Najveći dio sredstava za gradnju bolnice osigurao je zagrebački biskup Vrhovec, a upravljanje bolnicom povjereno je redu Milosrdne braće.

Osim bolnice, u zdanju je bila i ubožnica s umobolnicom, te prva javna ljekarna na području Donjega grada.

Na Harmici je postojao izvor vode Manduševac. Zagrepčanima služio kao javni izvor vode, a 1852. godine izvor je po prvi put uređen kao javni zdenac.

————————————————————————————————————

Horvati

Horvati su danas naselje u gradskoj četvrti Trešnjevka jug.

Zanimljivost je da Horvaćanska cesta nosi ime po naselju Horvati.

Povijest Horvata

Horvati su staro selo gradskih kmetova koje se nalazilo južno od Gradeca.

Naselje je bilo blizu (sjeverno od) rijeke Save, a bilo je i središte folnegije pod koju je spadalo nekoliko prisavskih sela.

————————————————————————————————————

Hovatovac

Naziv za brdo sjeverno od grada. Ime je dobilo po Horvatovim vinogradima koji su bili zasađeni na njemu.

Prva izgradnja kuća zabilježena je početkom 20. stoljeća.

Horvatovac danas:

Gradsko brdsko naselje u kojemu prevladavaju obiteljske kuće.

————————————————————————————————————

Ilica

Ilica se smatra glavnom zagrebačkom gradskom ulicom i trgovačkim središtem. Ulica se proteže u smjeru istok – zapad, od Trga bana Josipa Jelačića, preko Črnomerca do aleje grada Bologne.

Dužina ulice je 5653 metra i četvrta je najduža ulica u Zagrebu (nakon Radničke ceste, Zagrebačke i Slavonske avenije).

Iako nije najduža u Zagrebu, Ilica ima najviše kućnih brojeva – preko 500.

Ilica je jedna od glavnih prometnih ulica grada. Od početka ulice (od Trga bana Josipa Jelačića) cijelom dužinom do okretišta Črnomerec vozi više tramvajskih i autobusnih linija. Također, osim za tramvajski promet, tom dionicom Ilica je jednosmjerna (pravac istok – zapad).

Zbog svog položaja `istok – zapad`, poznata je i po suncu koje zasljepljuje kada se krećete Ilicom prema zapadu.

Ilica je u prošlosti bila glavna ulica Donjega grada, poznatija pod imenom Lončarska cesta ili Lončarska Ves.

Ime Ilica prvi put se spominje 1431. godine, a današnji oblik poprima krajem 18. stoljeća.

Ulica je dobila ime po potoku Ilica koji je tada postojao, a izvirao je podno `Peneznih goric` ili `Gradečke gmajne`, današnjeg Rokova perivoja. Uz taj potok živjeli su lončarski obrtnici koji su iz njega vadili ilovaču od koje su proizvodili keramiku. Iako postoji više teorija oko nastanka imena Ilica, ova je verzija (vjerojatno) najbliža istini.

Zanimljivo, ime Ilica ne nalazimo ni u jednom gradu u Hrvatskoj ili državi u okruženju. Jedini grad koji se zove tim imenom – Ilica (Ilıca) – nalazi se na zapadu Turske (turističko naselje).

Podno Gradeca, pokraj Ilice i oko crkve sv. Margarete bilo je srednjovjekovno središte današnjega Donjega grada.

Jedan od najpoznatijih Iličanina je bio hrvatski skladatelj Vatroslav Lisinski. Rodio se 8. srpnja 1819. godine u kući u Ilici koja je stajala nasuprot Mesničke ulice, a danas na tom mjestu stoji njegova spomen ploča.

Krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, na potezu između Trga bana Jelačića i Britanskog trga, mnogi raniji objekti postupno su se počeli uklanjati, a na njihovim mjestima izgrađene su nove reprezentativne kuće. Ti objekti koji su se tada gradili u Ilici dosezali su do tri kata, a mahom su to bile stambeno – trgovačke zgrade.

Osim prizemlja, u poslovne su se svrhe počele koristiti i prostori mezanina, dok su se za stambene potrebe koristili (najčešće) gornji katovi.

Tadašnja posebnost Ilice bila je i u revolucionarnom načinu gradnje prizemnih etaža (u to vrijeme) – otvarala su se prizemlja s velikim uokvirenim i ostakljenim izlozima, čime su se stvorili uvjeti za razvoj trgovačke djelatnosti.

U Ilici su zabilježeni objekti koje su izgradili najznačajniji tadašnji hrvatski arhitekti, poput Kuna Waidmanna, Josipa pl. Vancaša i Hönigsberga & Deutscha. Uz hrvatske arhitekte, tada se u Zagrebu javljaju i svjetska poznata imena, poput arhitekata Hermanna Helmera i Ferdinanda Fellnera.

1863. godine Ilica je prvi put rasvijetljena – postavljena je javna rasvjeta. Prvo svjetlo na ulicu davale su konzolno postavljene plinske svjetiljke, a one su već 1890. godine zamijenjene kandelabrima. 1907. godine postavljaju se stupovi sa električne svjetiljkama.

1902. godine na uglu Ilice i Gundulićeve ulice, u prizemlju jednokatnice Ferdinanda Budickog (građenoj u gotskom stilu), otvorena je prva zagrebačka prodavaonica automobila, motorkotača, prikolica, bicikla i šivaćih strojeva Singer. Kuća Budickoga srušena je 1907., a na njezinom mjestu podignuta je palača Hrvatsko – slavonske zemaljske banke.

U prizemlju i polukatu banke otvorena je nova kavana Corso, u kojoj je bio smješten striptiz – barom, kojeg su stariji zagrepčani nazivali kokošinjec.

18. kolovoza 1910. godine pušten je u promet prvi električni tramvaj, a tom prilikom, zbog obnove ulica zbog elektrificiranja pruge, Ilica je prvi put popločena, što Ilicu čini prvom asfaltiranom ulicom u Zagrebu.

————————————————————————————————————

Jakuševec

Jakuševec je novozagrebačko naselje, a većina građana grada Zagreba ga povezuje sa gradskim odlagalištem otpada i Sajmom automobila (Hrelić).

Jakuševec pripada gradskoj četvrti Novi Zagreb istok, a cijelo naselje spada pod 4. mjesni odbor četvrti. Naselje je Sarajevskom cestom odvojeno od susjednog, zapadnijeg naselja Dugave.

Površina naselja iznosi 455,21 ha, a broj stanovnika prema evidenciji prebivališta od 28. veljače 2009. godine je 2.008 stanovnika.

Kroz naselje prolaze autobusne linije ZET-a 307 i 308.

Povijest Jakuševca

U prošlosti područje Jakuševca nalazilo se južno od rijeke Save, između (današnjih naselja) Zapruđa, Svete Klare i Kosnice.

Zemljište je bilo u posjedu lokalnih plemića Jakuša (poznati i kao Jakuševečki). Njihovo imanje se isprva zvalo Hurčin, a kasnije je preimenovano u Jakuševec.

Preko Save (sjeverno) se, kao i danas, nalazilo naselje Petruševec.

————————————————————————————————————

Jastrebarsko

Jastrebarsko je grad u Zagrebačkoj županiji, a nalazi se 30 kilometara jugozapadno od Zagreba, otprilike na pola puta između Zagreba i Karlovca (do Karlovca ima malo više od 20 kilometara). Popularno se naziva i Jaska, pa su stanovnici Jaskanci i Jaskanke ili Jastrebarci i Jastrebarke (a po Vatroslavu Rožiću i Jastrebarščani). Ovaj kraj je najznačajnije vinogradarsko područje središnje Hrvatske, a istovremeno i značajno gospodarsko, obrtničko i turističko središte.

Na području grada je 60 naselja koja nastanjuje s preko 17.000 stanovnika, dok u samom gradskom središtu živi oko 6000 stanovnika. Po popisu iz 2001. godine, u gradu je živjelo 16.689 stanovnika. Područje Jastrebarskog prostire se na 229 km².

Poštanski broj Jastrebarskog je 10450.

Ovaj kraj čine tri različite prirodne cjeline – na sjeveru je vapnenačko – dolomitni masiv Žumberačke gore, na koji se naslanja plodno, vinorodno Prigorje, a prema jugositoku, sve do rijeke Kupe prostire se Pokuplje, s ornitološkim rezervatom Crna Mlaka.

Sa susjednim, samoborskim područjem jaskanski je kraj povezan cestama koje vode iz Jastrebarskog preko Plešivice, te iz Kostanjevca preko Žumberka. Na jugoistoku se nadovezuje velikogoričko područje.

Kao dan grada slavi se 13. studenog, u spomen na dan kada je 13. studenog 1991. godine Jugoslavenska narodna armija napustila grad.

Gradski ustroj

Jastrebarskom `vlada` Gradonačelnik i Gradsko vijeće.

Grad se sastoji od 60 gradskih naselja – Belčići, Brebrovac, Brezari, Breznik Plešivički, Bukovac Svetojanski, Celine, Crna Mlaka, Cvetković, Čabdin, Čeglje, Črnilovec, Dolanjski Jarak, Domagović, Donja Reka, Donji Desinec, Draga Svetojanska, Dragovanščak, Goljak, Gorica Svetojanska, Gornja Kupčina, Gornja Reka, Gornji Desinec, Grabarak, Gračac Slavetićki, Guci Draganički, Hrastje Plešivičko, Hrašća, Ivančići, Izimje, Jastrebarsko, Jurjevčani, Kupeć Dol, Lanišće, Lokošin Dol, Malunje, Miladini, Novaki Petrovinski, Orešje Okićko, Paljugi, Pavlovčani, Pesak, Petrovina, Plešivica, Prhoć, Prilipje, Prodin Dol, Rastoki, Redovje, Slavetić, Srednjak, Stankovo, Špigelski Breg, Tihočaj, Toplice, Vlaškovec, Volavje, Vranov Dol, Vukšin Šipak i Zdihovo.

Školstvo i kultura

U Jastrebarskom postoji Srednja škola Jastrebarsko (uz opću gimnaziju školuje učenike za zanimanja ekonomist, trgovac, automehaničar, autoelektričar i vodo / plinoinstalater), jedna osnovna škola – OŠ Ljubo Babić (u sklopu škole nalazi se športska dvorana koja je izgrađena za potrebe Univerzijade 1987. godine), Glazbena škola Jastrebarsko (osnovana 2002. godine) i jedna Dječji vrtić – DV Radost (osnovan 1975. godine).

U gradu djeluju Gradski muzej i galerija (smješteni su u zgradi stare gradske vijećnice, izgrađene 1826. godine – u muzeju se čuvaj i glasovita bula – povelja kralja Bele IV.), Centar za kulturu (otvoren 1995. godine), Gradsko kazalište Jastrebarsko (djeluje preko 40 godina, a sastoji se od dva ansambla – Dramske družine Tomaš Mikloušić koja okuplja odrasle članove i Dramske družine Ivana Brlić – Mažuranić koja okuplja djecu tj. učenike osnovne i srednje škole) te Narodna knjižnica i čitaonica Jastrebarsko.

Gospodarstvo

Gospodarstvo grada Jastrebarskog najviše se temelji na poljodjelstvu, vinogradarstvu i vinarstvu, ribarstvu, drvnoj industriji, te na turizmu.

Jastrebarsko i njegova okolica omiljeno su izletište, gdje turiste privlače prekrasni krajolici, prirodni rezervati, kulturno – povijesni spomenici, znamenita vina jaskanskih vinara i gurmanski specijaliteti.

Posebno se ističe Plešivička vinska cesta, koja je otvorena 2001. godine i dio je specifične turističke ponude Grada Jastrebarskog. Vinska cesta je poseban oblik prodaje poljoprivrednih, ugostiteljskih i turističkih proizvoda jednog vinorodnog područja na kojem seljačka gospodarstva (obiteljska poljoprivredna gospodarstva) i ostale pravne i fizičke osobe nude svoje proizvode, posebice vino i rakije iz vlastite proizvodnje te ostale seljačke specijalitete. Plešivićka vinska cesta sastoji se od tridesetak vinarskih gospodarstava sa kušaonicama za posjetitelje i goste.

Javni prijevoz i promet

Grad je izvrsno prometno povezan jer leži uz autocestu Zagreb – Karlovac, zatim na regionalnoj cestovnoj prometnici te uz željezničku prugu, a prometnoj povezanosti pogoduje i blizina zračne i morske luke.

Javni autobusni prijevoz obavlja poduzeće Samoborček – Autoturist.

Povijest Jastrebarskog

Grad Jastrebarsko je (najvjerojatnice) dobio ime po ptici jastreb ili po jastrebarima. U povijesnim knjigama, Jastrebarsko se na njemačkom jeziku naziva se Jaska, na mađarskom Jasztrebarszka.

Jastrebarsko se prvi put spominje 1249. u ispravi bana Stjepana, kao središte trgovine i suda, a 1257. kralj Bela IV. dodijelio mu je status slobodnog kraljevskog trgovišta. Jastrebarsko je kao trgovište 1257. dobilo i grb koji koristi i danas – u plavom, na desno okrenuti jastreb prirodne boje.

Od 1519. do 1848. na život grada presudno su utjecali članovi vlastelinske obitelji Erdödy. Feudalno razdoblje u povijesti jastrebarskog trgovišta i vlastelinstva završio je 1848. godine, te su jastrebarski građani formirali narodnu stražu i razvili narodne zastave.

Jastrebarsko se intenzivnije razvilo u drugoj polovici 19. stoljeća, a razvoju grada i cijelog kraja znatno je pridonijela izgradnja željezničke pruge od Zagreba do Karlovca (1865.). Tada dolazi do snažnog procvata kulturnih, društvenih i športskih djelatnosti.

Poznatiji Jaskani

Ljubo Babić (slikar, književnik), Vladko Maček (hrvatski političar), Franjo Kuharić (zagrebački kardinal), Ivana Brlić – Mažuranić (književnik), Antun Bauer (zagrebački nadbiskup), Josip Lang (biskup), Branimir Johnny Štulić (pjevač)

————————————————————————————————————

Jarun

Jarun je ime gradskog naselja i športsko – rekreacijskog centra (ŠRC Jarun) u blizini toka rijeke Save. Administrativno pripada gradskoj četvrti Trešnjevka – jug.

Smjestio se između Horvaćanske ceste i obale rijeke Save te naselja Horvati, Srednjaci, Gajevo i Gredice na istoku, Staglišće na sjeveru te Vrbani i Prečko na zapadu. Naselje Jarun pripada istoimenomu mjesnom odboru, a dio je Rimokatoličke župe Duha Svetoga, čije je središte uz crkvu Sv. Mati Slobode.

ŠRC Jarun, popularno izletište zagrepčana svoj današnji izgled dobio je 1987. godine, kada je potpuno uređen za ljetnu Univerzijadu. Na prostoru veličine 70 hektara uređena je veslačka regatna staza dužine dva kilometra, asfaltirano oko šest kilometara prometnica koje ga okružuju, sagrađeni su prateći sportski objekti (upravna zgrada, veslački dom, tribine, igrališta, ..) kao i nekoliko ugostiteljskih objekata – klub Aquarius i dr.

Jezero Jarun je i sinonim za gradski noćni život.

Jezera su, iako je je to savski rukavac, najvećim dijelom umjetne tvorevine – šljunčare.

Zanimljivo je da uz dva jezera – Veliko i malo, postoji šest otoka – otok Trešnjevka, Otok Univerzijade ’87., Otok hrvatske mladeži, Otok veslača, Otok divljine i Otok ljubavi. Otoci divljine i ljubavi nisu povezani mostovima sa kopnom.

Povijest Jaruna

Na mjestu današnjeg Jaruna postojalo je staro selo gradskih kmetova zapadno od Horvata. Jedno od prvih službenih spominjanja Jaruna je topografska karta Zagreba koja datira iz 1728. godine.

Nakon poplave Zagreba 1964. godine, savski tok se od grada odvaja nasipom, tako da područje današnjeg jezera ostaje fizički odvojeno od Save nasipom i postaje močvarno područje. Kako su se u to vrijeme iz Jaruna vadile ogromne količine šljunka koji se koristio za izgradnju nasipa, tadašnja šljunčara se s vremenom produbila i tako je nastalo današnje jezero.

Ubrzana izgradnja naselja Jarun počela je usporedo sa uređenjem sportskog centra, a popularnost naselju je uvelike skočila kada je 1985. produžena tramvajska pruga od Savske ceste duž Hovaćanskoj ceste do danas bivšeg okretišta `Jarun` u ulici Hrvatskog Sokola.

————————————————————————————————————

Jelenovac

Jelenovac je brdsko gradsko elitno naselje, smješteno desetak minuta hoda od Ilice.

U njemu je izgrađen veliki sportsko – rekreacijski centar Jelenovac (SRC Jelenovac).

Park – šuma Jelenovac je jedan od 22 zagrebačka parka, veličine 48,9 ha. U parku raste mješovita šuma, pretežno hrastova, bukvina, grabova i bagremova.

U šumi izvire i jedan od zagrebačkih potoka – Jelenovac. Već kod Kosirnikove ulice ulazi u kanalizaciju i više ne izlazi na površinu.

O Jelenovcu je hrvatski pjesnik Ivan Slamnig napisao i pjesmu:

Jelenovac

Sjećam se Mavra Piligrina,
farbao je kosu.

Ti si ga vodila, Katarina,
u Jelenovac, u maglu i rosu.

Umrijet ću misleći da sam važan,
to će misliti svi.

Umro je stari pofarbani pjanec,
važna si bila ti.

Povijest Jelenovca

Jelenovac je staro selo gradskih kmetova folnegije Vrhovec. Kako je smješteno na južnim padinama zagrebačke gore Medvednice, oduvijek je bio okružen gustom šumom. Ime šume, naselja i potoka sačuvalo se do današnjih dana.

Šuma je (navodno) dobila ime po Jelenu, sinu tadašnjeg suca Uroša, koji je sudio u Gradu na brdu Greč (Grič).

————————————————————————————————————

Kalinovica

Kalinovica je ime naselja u Zagrebačkoj županiji, a administrativno pripada gradu Svetoj Nedelji.

Naselje se proteže na površini od 2,14 km². Prema zadnjem popisu stanovništva iz 2001. godine, Kalinovica broji 374 stanovnika koji žive u 105 kućanstava. Gustoća naseljenosti iznosi 174,77 st./km².

Povijest Kalinovice
Kalinovica je staro ime pašnjaka, sjeverno od Horvata.

Ozbiljnije naseljavanje Kalinovice zabilježeno je u 20. stoljeću.

————————————————————————————————————

Kašina

Kašina je prigradsko naselje na području Grada Zagreba u sklopu gradske četvrti Sesvete. Nalazi se oko 12 km sjeveroistočno od centra Zagreba i oko 2 km od krajnjih istočnih rubova naselja Zagreb (Vugrovec i Čučerje), a oko 9 km sjeverno od Sesveta, ispod Medvednice uz srednjovjekovnu prometnicu koja vodi prema marijanskom svetištu Mariji Bistrici.

Kašina je podijeljenja na Gornju i Donju Kašinu, a po popisu stanovništva iz 2001. godine broji 1487 stanovnika u 426 domaćinstva.

Smještena je među bregovima, te je izdužena.

Kašinu sa Zagrebom i Sesvetama povezuje ZET-ova autobusna linija 263 Dubec – Sesvete – Kašina – Planina Gornja.

Kašina je poznata i po diskoteci Mungos.

Poštanski broj Kašine je 10 362.

Povijest Kašine

Prvi puta se spominje 1217. godine u povelji kralja Andrije II. Prvi zapisi o naselju Kašina govore da je to naselje potpalo pod upravu Kaptola, a tim posjedima je upravljao zagrebački kanonik Cirijak koji je potjecao od roda kašinskih Kuča.

Kasnije je, kao Kaptolski prepošt nagovorio svoju braću Kučana i Bokana da svoje posjede daju pod upravu Kaptola.

U čast braći po prepoštu Cirijaku nazvano je mjesto Prepuštovac, a po bratu Kučanu mjesto Kučilovina.

Do 1960. godine Kašina je bila glavni grad Prigorja.

Znak Kašine iz srednjeg vijeka je bunar od cigle.

U Kašini je bio epicentar potresa od 9 stupnjeva 9. prosinca 1880. godine. Od ovoga potresa kašinska crkva je jako oštećena. Kasniji potresi s epicentrom u Medvednici jačine 7 stupnjeva osjetili su se i u Kašini 1901., 1905., 1906. i 1926. godine.

————————————————————————————————————

Kraljevec

Povijest naselja:

Kraljevec je srednjevjekovni naziv za podmedvedgradsko selo uz istoimeni potok. Također, selo se nazivalo i Fayz, jer je u blizini sela postojala kraljevska palača.

Ime Kraljevec prvi se puta spominje 1328. godine kada se u jednoj ispravi zagrebačkom biskupu Timoteju potvrđuje posjed sela Fayz koje se tada zove Kralyeuc.

Danas:

Kraljevec je kvart u Gradskoj četvrti Gornji grad – Medveščak. Prostire se na površini od 79,22 hektara i prema popisu stanovništva iz 2001. godine u njemu živi 1250 ljudi.

Sa Britanskim trgom je povezan autobusnom linijom 103.

————————————————————————————————————

Kruge

Kruge je ime zagrebačke ulice koja se proteže smjerom sjever – jug, a povezuje Aveniju Vukovar i Slavonsku aveniju (autoput).

Nekadašnje naselje uz ulicu Kruge u kojem su dominirale obiteljske kuće polako se mijenja i kuće zamjenjuju veliki stambeni blokovi i zgrade.

U budućnosti ulica Kruge će biti poveznica između mosta Ivana Pavla II. (koji se spaja na Ulicu Savezne republike Njemačke) i Draškovićeve ulice, buduće brze gradske prometnice koja će povezivati Podsljeme i Zračnu luku.

Povijest Kruga
Kruge je naziv selo smještenog istočno od Trnja naseljeno već u srednjem vijeku.

Pretpostavlja se da su na tom području prvi živjeli Avari koji su ovamo došli u 6. ili 7. stoljeću.

————————————————————————————————————

Krvavi most

Krvavi most je ime kratke zagrebačke ulice koja se nalazi u pješačkoj zoni i povezuje Tkalčićevu i Radićevu ulicu.

To / takvo ime ulice je namjerno ostavljeno, kao podsjetnik na mračnu zagrebačku prošlost, na nemile i nasilne događaje i međusobne susjedske antagonizme.

U njoj se od važnijih javnih ustanova nalazi Gradska knjižnica Marija Jurić Zagorka.

Povijest Krvavog mosta

Krvavi most ime je ulice, kratkog prolaza, koji danas povezuje Tkalčićevu i Radićevu ulicu. Svoje zanimljivo ime ulica je dobila po zbivanjima koja su se događala na tom mjestu.

Naime, u doba srednjovjekovnih sukoba između Kaptola i Gradeca, na tom mjestu su izbijale tučnjave građana sukobljenih strana. Iako nisu zabilježene žrtve, u tim sukobima je bilo razbijenih glava, noseva, koja pokoja polomljena ruka .. Ti nasilni događaji su i glavni razlog da kasnije generacije taj prolaz nazovu Krvavi most.

Sukobi su (navodno) počeli već u 14. stoljeću, a ime Krvavi most u povijesnim spisima prvi put se pojavljuje 1667. godine.

U 18. stoljeću između zaraćenih susjeda postignut je mir. Zajednički su sagradili most i pretvaraju ga u trajnu prometnicu od gornjogradskih bedema s Kamenitim vratima do kaptolskih vrata u današnjoj Skalinskoj ulici.

Taj most (preko potoka Medveščak) povezivao je gradsku općinu s kaptolskim Zagrebom. No, razvojem industrije došlo je do zagađenja koje je natjeralo gradske vlasti na uvođenje kanalizacije. Taj zahvat je doveo do zatvaranja potoka i konačnog rušenja mosta 1899. godine.

Zanimljivo je da je potok preusmjeren u park Ribnjak i današnju ulicu Medveščak, te dalje prema rijeci Savi.

Marija Jurić Zagorka je inspirirana tim prolazom i događajima vezanim uz njega, napisala povijesni roman Tajna krvavog mosta.

————————————————————————————————————

Ksaver

Ksaver je ime ulice koja povezuje Gupčevu zvijezdu i Mihaljevac, te je naziv za naselje koje se nalazi između Gupčeve zvijezde i ulica Medveščak i Jurjevske. Administrativno spada pod Gradsku četvrt Gornji grad – Medveščak.

Naselje je sa gradom povezano tramvajskim linijama 8 i 14 te noćnom linijom 33.

Zanimljivo da je unutar stambenog kompleksa Ksaver sagrađena druga zagrebačka uspinjača koja je tek od 2014. godine u prometu. Za razliku od gornjogradske Uspinjače, ova je besplatna i automatizirana.

Prošlost Ksavera
Ksaver je naziv gornjega dijela doline potoka Medveščak. Od važnijih povijesnih podataka i zapisa izdvajamo da su na Ksaveru zagrebački isusovci imali svoj posjed i mlin.

Iz teksta Muzeja grada Zagreba o redovnicima izdvajamo dio gdje se spominje Ksaver:
Podno Zagrebačke gore, na mjestu općeg utočišta nevoljnih, podigli su glasovito proštenište Sv. Franji Ksaverskom, poznatom po čudesnim uslišanjima. Procesije su polazile na proslavu pobožnosti od isusovačke crkve na Gradecu i, usmjerene preko Kaptola, stizale do Ksavera. I grad Zagreb dugovao je veliku zahvalnost Sv. Franji Ksaverskom te je godine 1762. proglašen zaštitnikom grada.` (ovo je vrlo zanimljiv podatak, jer ovdje piše da je Sv. Franjo Ksaverski proglašen zaštitnikom našeg grada skoro 230 godina prije Majke Božje od Kamenitih vrata; naime, na 260. godišnjicu obilježavanja tog svetišta tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić proglasio je 31. svibnja 1991. godine Majku Božju od Kamenitih vrata i zaštitnicom Zagreba, a na taj se blagdan obilježava i Dan grada Zagreba)

U članku Novog lista od 2. rujna 1941. piše:
U Zagrebu se 1622. godine svečanim načinom slavila kanonizacija sv. Ignacija i sv. Franje Ksaverskoga, koji su udarili prvi temelj Družbi Isusovoj. Od onih dana, postade sv. Franjo Ksaverski veoma obljubljen svetac u Zagrebu, a naskoro i po čitavoj Hrvatskoj. Sv. Franjo Ksaverski je kao neumoran vjerovjesnik širio Isusovu vjeru po dalekoj Indiji, Kitaju i Japanu. Njemu na uspomenu dadoše zagrebački Isusovci svome ljetnikovcu kod Medveščaka ime Sv. Ksaver. Prvi put nalazimo to ime zabilježeno godine 1647.`

————————————————————————————————————

Kustošija

Kustošija je moderno i urbanizirano gradsko naselje koje se smjestilo oko donje Ilice, a u njemu dominiraju obiteljske kuće. Naselje se nalazi između Vrapča, (užeg) Črnomerca i Mikulića.

Prema Vrapču se proteže park – šuma Grmoščica, a uz kraj sjevernog naseljenog dijela proteže se granica parka prirode Medvednica.

Prometno je povezano sa ostatkom Grada autobusnim linijama koje prometuju sa terminala Črnomerec prema zapadu.

Kustošija je podijeljena na Gornju, Donju i Kustošiju centar. Kustošija – centar i Gornja Kustošija spadaju pod gradsku četvrt Črnomerec, a Donja Kustošija gradskoj četvrti Stenjevec.

Kustošijom prolazi potok Kustošak.

U Kustošiji se nalaze vrtić i dvije osnovne škole.

Povijest Kustošije

U prošlosti, Kustošija je bila prigradsko selo smješteno između Vrapča i Črnomerca, a u posjedu zagrebačkog Kaptola. Nalazilo se zapadno od Črnomerca, točno uz zapadnu granicu Zagreba, a ime je dobio po imenu glavnog upravitelja posjeda – kanoniku Kustosu.

29. lipnja 1939, godine, na blagdan sv. Petra i Pavla, u prisutnosti nadbiskupa Stepinca svečano se osniva župa u Kustošiji, prva u Hrvatskoj posvećena blaženom Nikoli Taveliću.

Već 14. studenoga 1943. godine nadbiskup Alojzije Stepinac posvećuje novu crkvu, koja i danas služi vjernicima.

Kustošija je Zagrebu pripojena tek 1945. godine, u sklopu pripojenja općine Vrapče gradu Zagrebu.

————————————————————————————————————

Lašćina

Lašćina je elitno zagrebačko brdsko naselje, smješteno na južnim obroncima Medvednice.

Krzo naselje prolazi istoimena ulica – Lašćinska ulica.
Nalazi se sjeverno od Kvaternikovog trga (desetak minuta pješice) i istočno od Srebrnjaka.

Studentskoj populaciji je Lašćina poznata i po jednom od četiri smještajna kompleksa pri Sveučilištu u Zagrebu – Studentskom domu Lašćina.

Povijest Lašćine
Lašćina je bila kmetsko naselje zagrebačkih biskupa, smješteno na istoimenom brdu iznad Vlaške Vesi.

U 17. stoljeću je na tom mjestu bilo tek nekoliko naseljenih kuća.

Osnovne privredne djelatnosti kojima su se bavili stanovnici bile su vinogradarstvo i stočarstvo.

————————————————————————————————————

Markuševec

Markuševec je zagrebačko podsljemensko naselje, smješteno na jugoistočnim obroncima Medvednice.

Administrativno Markuševec pripada gradskoj četvrti Podsljeme, a cijelo naselje čini jedan mjesni odbor.

Markuševec se nalazi na 45°52’59” sjeverno od ekvatora i 16°1’0″ istočno od početnog meridijana.

Prema evidenciji od 28. veljače 2009. godine, u Markuševcu je živjelo 6.987 stanovnika, a površinski se prostire na 2695,86 ha.

Naselje je sa Gradom povezano autobusnim linijama ZET-a 233 (Mihaljevac – Markuševec) i 205 (Dubrava – Markuševec – Bidrovec).

Pristup automobilom moguć je sa tri strane:
– Dubrava: benzinska pumpa u Dubravi – Granešina – Markuševečka Trnava – Markuševec;
– Dubrava: tramvajsko okretište Dubrava – Nova bolnica – Markuševec;
– Centar Zagreba: Draškovićeva ulica – Ksaver – Mihaljevac – Gračani – Markuševec;

U mjestu se nalazi župna crkva sv. Šimuna i Jude Tadeja, gradsko groblje Markuševec, osnovna škola i dječji vrtić.

Povijest Markuševca

Od davnina, naselje je poznato pod imenom Sveti Šimun. Nalazilo se na jugoistočnim obroncima zagrebačke gore Medvednice (podsljemenska zona), a pripadalo je posjedima zagrebačke Crkve.

Prije crkvene uprave mjesto je bilo kraljevski posjed.

U 16. stoljeću, prema predaji, na taj teritorij dolazi velikaš Markuscz koji novači svoje sluge i kmetove za gospodarske i ratne svrhe. Prema tome njegovi radnici i vojnici bili su Markusczevi, i na taj način pomalo se izmijenio naziv mjesta iz Sv. Šimun u Markuševec.

Kao godina početka crkvenog života na tom području spominje se 1076. godine. Taj podatak navodi historičar crkvene povijesti prof. dr. Krunoslav Draganović, premda neki autori to poriču. No, sa sigurnošću možemo reći da je župa Sv. Šimuna i Jude Tadeja, a prema tome i župna crkva u Markuševcu jedna od najstarijih u zagrebačkoj nadbiskupiji, a vjerojatno i u cijeloj Hrvatskoj.

Na temelju dokumenata historijskih izvora s kojima raspolažemo vidljivo je da sadašnja crkva počiva na temeljima jedne još starije crkve. Ova današnja ima u zaglavnom kamenu nad glavnim oltarom uklesanu 1476. godinu (a pitanje je da li je to i 1276. godina).

Župa sv. Šimuna i Jude Tadeja nadomak je Medvedgrada kojega podiže zagrebački biskup Filip II oko 1271. godine i sa gospodarima tog grada ima stoljetne veze. Razni i brojni gospodari Medvedgrada (zagrebački biskupi, velikaši Gregorijanci, Alapići, Arpadovci, Zrinski, grofovi Celjski i drugi) trebali su i novačili radnu snagu i vojni potencijal, pa su uz ostala naselja najvećim dijelom prikupljali osoblje iz redova siromašnog puka župe sv. Šimuna i Jude Tadeja u Markuševcu.

————————————————————————————————————

Mikulići

Mikulići je naselje u Podsljemenskoj zoni a pripada gradskoj četvrti Črnomerec.

Mikulići su sa gradom povezani autobusnom linijom broj 127 Črnomerec – Mikulići.

U Mikulićima se nalazi Vila Pongratz (na slici), znana i kao `dvorac u Mikulićima`. Objekt je zaštićeno dobro Republike Hrvatske, a sama zgrada je obnovljena 2008. godine. Dana se u njoj nalazi dječji vrtić i Hrvatsko seljačko pjevačko društvo Sljeme (HSPD Sljeme).

Povijest Mikulića

Staro kmetsko naselje na sjeverozapadnoj strani gradskoga posjeda.

Prvo spominjenje naselja bilježi se u Ispravi bana Mikića iz 1334. godine, a u Zlatnoj buli spominje se kao posjed Mikulinih sinova.

Na obroncima brda oko Mikulića bilo je dosta vinograda od kojih su neki bili u posjedu zagrebačkih purgera.

1868. godine izgrađen je najpoznatiji objekt u Mikulićima – Vila Pongratz. Objekt je izgrađen prema projektu graditelja Franje Kleina za Jeanette Pongratz, suprugu industrijalca Guide Pongratza. Guido Pongratz, građevinski poduzetnik, veletrgovac, industrijalac i bankar, od 1858. redovni član gospodarskog društva, kupuje 1859. godine u Mikulićima imanje od 500 jutara vinograda, voćnjaka, livada i šuma te u sklopu imanja podiže vilu čija je glavna tema bila vinski podrum.

————————————————————————————————————

Mlaka (Velika Mlaka)

Mlaka (Velika Mlaka) je novozagrebačko naselje smješteno južno od zagrebačke obilaznice i istočno od autoceste A11 Zagreb – Sisak. Naselje se prostire se na površini od 6,07 km2.

Zemljopisne koordinate Velike Mlake su 45°44′08″N i 16°01′49″E.

Velika Mlaka je smještena na pola puta između Zagreba i Velike Gorice. Povezana je sa Gradom autobusnim linijama ZET-a i prigradskom željeznicom (željeznička stanica Odra). Administrativo pripada gradskoj četvrti Novi Zagreb istok.

Poštanski broj Velike Mlake je 10408.

Prema popisu iz 2001. godine, ima 3306 stanovnika, što naselje čini, odmah iza Velike Gorice, najmnogoljudnije naselje u Turopolju.

U naselju se nalazi drvena kapela svete Barbare. Prvotno je sagrađena 1642. godine, obnovljena krajem 19. stoljeća. Crkva slovi kao jedna od najstarijih crkava na ovom području. Također, mjesto ima i osnovnu školu – OŠ Velika Mlaka.

U bliskoj budućnosti, produženjem Sarajevske ceste i njezinim spajanjem (nadvožnjakom iznad Ranžirnog kolodvora u Dugavama) sa Zagrebačkom obilaznicom i autocestom Zagreb – Sisak (A11), Velika Mlaka će dobiti novi i brži prilaz gradu.

Prošlost Mlake

Na mjestu današnjeg naselja Mlaka, nalazilo se imanje Mlaka, koje se prostiralo sjevernije od Gorice i na njemu se živjeli plemići `od Mlake`.

Prvi poznati dokument u kojoj se spominje Mlaka datira iz 1326. godine, u kojoj se spominju Nikolini sinovi Nikola i Juraj i njihovi nećaci Bartol i Valentin.

Također, spominje se da su svi imali plemićki naslov `od Mlake`.

————————————————————————————————————

Mlinovi

Naziv Mlinovi je ime za cestu i naselje koje se smjestilo na južnim obroncima Medvednice, od Ksavera (Mihaljevca) do Šestina u gradskoj četvrti Podsljeme.

Povijest Mlinova
Mlinovi su staro zagrebačko naselje uz kolski put koji je vodio od Zagreba prema Šestinama.

Ime je dobilo prema vodenicama (mlinovima) koje su bile izgrađene na potoku Kraljevcu.

————————————————————————————————————

Nart Savski

Povijest naselja:

Nart Savski je selo smješteno jugozapadno od Dugog Sela.

Ime Nart naselje je dobilo najvjerojatnije od plemića Narada koji su potjecali iz tog kraja.

Nart Savski bio je sjedište župe Uznesenja Blažene Djevice Marije od 1334. do 1797. godine, odnosno on je i danas formalno središte, ali zbog čestih poplava rijeke Save, župna crkva je te godine izgrađena u Jalševcu Nartskom, koji je stvarno sjedište župe.

Legenda govori kako je prvotno mjesto za novu crkvu bilo određeno u nedalekoj Strugi Nartskoj, ali je preko noći slika Majke Božje čudom preletjela u Jalševec, na mjesto današnje župne crkve. Vjernici su zaključili, da je to njezina volja, pa je tako i bilo.

U 16. stoljeću, u Nartu Savskom rođen je Martin Bogdan, 59. po redu zagrebački biskup. Od sredine 19. stoljeća Nart Savski je u sastavu dugoselskog kotara, a od sredine prošlog stoljeća u općini Dugo Selo, a od 1993. u općini Rugvica.

Danas:

Nart Savski je naselje u općini Rugvica u Zagrebačkoj županiji. Smješteno je na lijevoj obali rijeke Save 19 km istočno od središta Zagreba, odnosno 7 km jugozapadno od Dugog Sela, 3,5 km sjeverozapadno od Rugvice. Naselje je smješteno na nadmorskoj visini od 105 metara.

Pripada Zagrebačkoj aglomeraciji, u zagrebačkoj mikroregiji Središnje Hrvatske. Formalno je sjedište katoličke župe Uznesenja Blažene Djevice Marije – Savski Nart, dugoselskog dekanata.

Po popisu stanovništva iz 2001. godine u naselju živi 213 stanovnika u 58 kućanstava. 1981. je u mjestu živjelo 33 stanovnika u 10 kuća, a 1991. 85 stanovnika. Površina mjesta je 1,93 km2, a gustoća naseljenosti 110,4 st/km2.

Zemljopisne koordinate Narta su 45°46′01″N i 16°11′56″E. Poštanski broj je 10370 (Dugo selo).

————————————————————————————————————

Nova Ves

Nova Ves je ime ulice na zagrebačkom Gornjem gradu, koja povezuje Kaptol i Gupčevu Zvijezdu. Ulica je zadržala stari zagrebački štih i jedna je od najljepših i najživopisnijih u Gradu.

U njoj se nalazi jedan od najbolje interpoliranih stambeno poslovnih kompleksa u Gradu – Kaptol centar, u kojem se nalazi i javna garaža.

Kroz ulicu prolazi autobusna linija 105, koja vozi na liniji Britanski trg – Kaptol.

Povijest Nove Vesi
Nova Ves je bilo kolonizacijsko naselje zagrebačkog Kaptola, a osnovano je u 14. stoljeću.

Isprva se zvalo Lepa Ves, a toponim se sačuvao do danas.

————————————————————————————————————

Novi Zagreb

Suvremena povijest razvoja Novog Zagreba počinje gradnjom Mosta slobode 1959. godine, a taj događaj označava i početak ostvarenja zamisli zagrebačkog gradonačelnika Većeslava Holjevca o širenju grada na desnu (južnu) obalu Save.

Zbog svoje veličine i broja stanovnika, Novi Zagreb je podijeljen na dvije gradske četvrti – Novi Zagreb istok i zapad.

Zanimljivo je da je prema popisu iz 1961. godine, na cijelom prostoru današnje četvrti Novi Zagreb – istok živjelo manje od 3.500 stanovnika.

Snažan poticaj rastu i razvoju ovoga dijela Zagreba dala je gradnja Mosta mladosti 1973. i tramvajske pruge do Sopota 1979. godine.

Novi Zagreb je većinom moderno i visokourbanizirano naselje u kojem dominiraju velike stambene zgrade i neboderi.

Povezano je sa puno autobusnih, tramvajskih i željezničkih linija sa ostatkom grada.

Od važnijih zgrada u Novom Zagrebu nalaze se Muzej suvremene umjetnosti, Građevinski fakultet, Brodarski institut, stambene zgrade Mamutica i Superandrija, sportski centar Arena Zagreb, shopping centri Avenue Mall i Arena Centar, Zagrebački velesajam, Hipodrom i drugi.

Povijest Novog Zagreba

Područje današnjeg Novog Zagreba koji je smješten između rijeke Save (sjever), zagrebačke obilaznice (jug – zapad) i Jakuševca (istok).

U prošlosti cijeli taj teritorij je bio crkveni posjed.

Nakon drugog svjetskog rata cjelokupno zemljište, uključujući i okolna sela je nacionalizirano.

Povrat zemljište je i danas predmet spora između Kaptola i grada Zagreba.

————————————————————————————————————

Peščenica

Današnja Peščenica (Peščenica – Žitnjak) je gradska četvrt smještena u jugoistočnom dijelu grada i obuhvaća teritorij omeđen Heinzelovom ulicom, ulicom kralja Zvonimira, Držićevom i Slavonskom avenijom i rijekom Save.

Četvrt se nastavlja na istočni dio Donjeg grada i obuhvaća naselja Volovčica, Ferenščica, Borovje i Folnegovićevo naselje, poluurbana naselja Kozari Bok, Kozari putovi i Vukomerec i samostalno naselje Ivanja Reka.

Od važnijih objekata u četvrti se nalazi Župna crkva Blaženog Augustina Kažotića na križanju Ulice grada Vukovara i Ivanićgradske, zagrebačka džamija u naselju Borovje, te brojni industrijski pogoni (Munja, Badel i dr.).

Od kulturnih ustanova izdvajamo knjižnicu i Kulturni centar Peščenica.

U naselju se nalaze Grafička škola, Tehnička škola Ruđera Boškovića i SŠD Peščenica (sportska dvorana).

Po podacima popisa stanovništva iz 2001. godine površina četvrti je 35,26 km2 u kojoj živi 58.283 stanovnika.

Povijest Peščenice

Staro ime pašnjaka stočara s Lašćine.

Od početka 20. stoljeća na tom zemljištu izgrađeno je istoimeno naselje.

————————————————————————————————————

Petruševec

Petruševec je naselje koje je smješteno uz sjevernu obalu rijeku Save. Administrativno pripada gradskoj četvrti Peščenica – Žitnjak, cijelo naselje spada u 11. mjesni odbor te četvrti.

Površina mjesnog odbora Petruševec iznosi 644,46 ha, a broj stanovnika prema evidenciji prebivališta od 28. veljače 2009. godine iznosi 3.071 stanovnik.

Naseljem većinom prevladavaju obiteljske kuće, a stanovnici se u velikoj mjeri bave poljoprivrednim djelatnostima.

2004. godine izgradnjom Domovinskog mosta cestovno je povezan sa Zagrebačkom županijom (i susjednim prekosavskim naseljem Kosnica). Most je izgrađen na mjestu gdje je nekada vozila skela preko rijeke Save.

Sa Gradom je povezan autobusnom linijom 217 koja polazi sa Kvaternikovog trga, a u budućnosti je u planu da se proširenjem i produženjem Radničke ceste preko Domovinskog mosta prema Zračnoj luci, izgradi linija lake gradske željeznice.

Povijest Petruševca

Susjedno dobro kraj naselja Jakuševec, koje je dobilo ime po izvjesnom Petrušu.

Kako Petruš nije imao potomaka, nakon njegove smrti ban Nikola je to imanje poklonio Petruševu službeniku Grguru, sinu Stepanovu.

`Miestopisni riečnik Dalmacije Hervatske i Slavonije` Vinka Sabljara iz 1866. godine bilježi da je Petruševec tada imao tri kuće i sedamdeset stanovnika.

————————————————————————————————————

Podsused

Povijest naselja:

Naselje nastalo na zemljištu susedgradskog vlastelinstva.

Nastalo kao podgrađe starog grada Susedgrada.

Danas:

Podsused je veliko gradsko naselje koje je spajanjem općina postalo središte gradske četvrti Podsused – Vrapče.

Smješten je na zapadnom dijelu grada sjeverno od Aleje Bologna te istočno od rijeke Save.

————————————————————————————————————

Pod zidom

Nakon regulacije prometa tog dijela grada i obnove tržnice Dolac, te rušenja kaptolskog zida, preuređena je ulica zadržala svoje staro ime.

Danas je ta ulica djelomično pješačka zona, a prvenstveno se upotrebljava kao opskrbni put tržnice Dolac.

Povijest ulice Pod zidom

Pod zidom je ime ulice koja se pružala uz lijevu obalu potoka Medveščak.

Nalazila se ispod južnog kaptolskoga zida, po kojem je i dobila ime.

————————————————————————————————————

Pongračevo

Pongračevo je naselje u gradu Zagrebu, a administrativno se nalazi na području gradske četvrti Trešnjevka sjever. Pongračevo se kolokvijalno naziva Remiza – zbog ZET-ovog tramvajskog spremišta.

Teritorij Pongračeva se nalazi između potoka Črnomerec (zapadna granica, naslanja se na naselje Ljubljanica), Zagrebačka avenija (južna granica, naslanja se na naselje Gajevo), Selska cesta (istočna granica), dok se na sjeveru naslanja na naselje Ciglenica.

Po evidenciji prebivališta iz 2009. godine, Pongračevo se prostire na površini od 0,63 km2 (63,9 hektara) i ima 6.584 stanovnika. Prosječna gustoća naseljenosti iznosi velikih 10.300 stanovnika na km2.

Na Pongračevu se nalazi niz važnijih i prepoznatljivih objekata – ZET-ova tramvajska remiza, sportska dvorana Kutija šibica, nogometno igralište, neboderi uz potok Črnomerec, Starački dom, …

Naselje je povezano tramvajskim linijama 3, 9 i 12, a uz tramvajsko okretište (Ljubljanica) smješten je autobusni terminal odakle kreću autobusi za zapadni dio grada (Špansko, Prečko, Podsused, Samobor, Jarun, ..).

Povijest Pongračeva

Gradsko naselje Pongračevo dobilo je ime po veleposjedniku Pongracu, koji bio vlasnik velikog imanja koje se nalazilo na dijelu današnjeg Pongračeva. Na imanju je bila velika plantaža trešanja koje se zbog toga zvalo Črešnjevka, a po čemu je kasnije, malom fonetskom promjenom, i cijela Trešnjevka dobila ime.

Zanimljivost Pongračeva je u njezinim ulicama koje nose istarska imena (istarskih gradova, osoba, ..). Naime, 1927. godine, nekoliko je radnika iz Istre koji su tu živjeli (tzv. Istarske barake), odlučilo sagraditi svoje male radničke kuće slične onima na Kaštanjeru, Monte grandu i ostalim predgrađima Pule. U to vrijeme besparice, uz novac dobiven od prodanih kuća u Puli i povoljni zajam kojeg je osigurao Svetozar Rittig, župnik crkve sv. Marka, počela je gradnja istarskih kuća na Pongračevu. Tako nastaje prva istarska kolonija, a ulice na Pongračevu nose imena u znaku Istre – Pazinska, Puljska, Učkina, Gortanova, Spinčićeva i druge.

Danas je poznato da je za kolonizaciju Pongračeva zaslužno nekoliko obitelji – Gortan, Sloković, Stihović i Škabić.

Za vrijeme SFR Jugoslavije, Pongračevo je nosilo ime Mjesna zajednica Vladimir Gortan.

————————————————————————————————————

Prekrižje

Prekrižje je brdsko zagrebačko naselje, a prekrizje se jednom od najelitnijih i najskupljih lokacija u Zagrebu.

Povezano je sa Gradom autobusnom linijom 101 sa Britanskog trga.

Povijest Prekrižja

Prekrižje je ime starog sela gradskih kmetova u prekrizje prigorju. Selo je (vjerojatno) dobilo ime po svom zemljopisnom smještaju jer se nalazilo na sjecištu važnijih puteva.

1631. godine prekrizje je bilo administrativno središte folnegije koje je obuhvaćalo nekoliko malih sela.

Povećanjem broja stanovnika, naselje je tijekom vremena podijeljeno na Gornje i Donje Prekrižje.

————————————————————————————————————

Remete

Remete nalazi se u sjeverozapadnom dijelu grada Zagreba, na obroncima zagrebačke gore Medvednice, pet kilometara od gradskog središta, u blizini gradskog groblja Mirogoj.

Dvije autobusne linije ZET-a prolaze kroz Remete, a to su linije 203 i 226.

Remete se smatraju elitnim zagrebačkim naseljem.

Povijest Remeta

Remete je bio naziv za zemljište, a kasnije i srednjevjekovno selo, u kojem su zagrebački Pavlini u 13. stoljeću podigli samostan i crkvu Majke Božje Remetske, koja je sačuvana do danas.

Nakon dokinuća Pavlinskog reda 1786., barokizirani remetski samostan postao je sjedištem tamošnje župe. Danas je to samostan Karmelićana.

U prošlosti su Remete bile poznato hrvatsko proštenište, a i najveće svetište sjeverne Hrvatske, čak veće i značajnije od Marije Bistrice.

Ime potječe od srednjevjekovne latinske riječi eremita (pustinjak), kojom su se nazivali pripadnici reda Sv. Pavla pustinjaka, osnivači samostana.

————————————————————————————————————

Remetinec

Današnje zagrebačko naselje Remetinec u ovom obliku je nastalo prije pedesetak godina (početkom druge polovice 20. stoljeća). Dugo je bio administrativni, kulturni i zdravstveni centar Novog Zagreba.

U tom naselju se nalazi danas vjerojatno najpoznatija zgrada Zagrebu (i šire) – Okružni zatvor Remetinec. Zbog zatvora, Remetinec je postao sinonim za tamnicu (kao i Vrapče za psihijatrijsku bolnicu).

U Remetincu, na Trgu Narodne zaštite nalaze se policijska postaja (VI. PP Zagreb) i Centar za kulturu Novi Zagreb.

Povijest Remetinca

Remetinec je bilo zagrebačko naselje / vjekovno selo, koje se nalazilo južno od rijeke Save. S vremenom je naselje urbanizirano i uklopljeno u novostvarani Novi Zagreb.

Riječ Remetinec pripada kajkavskome hrvatskom jeziku, a naselja tog imena postoje i drugdje
u Hrvatskoj, pa i u Sloveniji.

U korijenu riječi je kajkavska, čakavska i štokavska riječ remeta, što je nekada bila riječ za pustinjaka (u Držićevoj Tireni), redovnik (kod Jerolima Kavanjina), a kasnije se ta riječ označava crkvenjaka.

————————————————————————————————————

Ribnjak

Park Ribnjak jedan od najljepših gradskih parkova.

Nalazi se između ulice Ribnjak (na istoku) i zidina zagrebačke Katedrale.

Ulica Ribnjak je, iako ne najveća najšira ni najduža (već upravo suprotno), jedna od najvažnijih gradskih ulica koja spaja Donji grad sa Medveščakom, Mihaljevcem i ostalim sjevernim dijelovima Grada.

Kroz nju prolaze tri tramvajske linije – 8, 14 i noćna 33.

Odnedavno je zabranjeno parkiranje duž cijele ulice Ribnjak.

Povijest Ribnjaka

Ribnjak je naziv biskupskog parka istočno od stolne crkve – današnje zagrebačke Katedrale).

Na tom mjestu je prije bio umjetni ribnjak, koji je vodu dobivao iz potoka Medveščaka. Kada je ribnjak isušen, lokalitet je uređen i pretvoren u gradski park.

————————————————————————————————————

Samobor

Samobor je grad u Zagrebačkoj županiji, udaljen 20 kilometara (jugozapadno) od Grada Zagreba. Ovaj slikoviti gradić s očuvanom starom urbanom jezgrom smješten je na istočnim obroncima Samoborskog gorja (dio Žumberačke gore), na izlazu rijeke Gradne u savsku nizinu.

Samobor je 16. najveći grad u Hrvatskoj, a drugi najveći u Zagrebačkoj županiji. U Samoboru, prema popisu iz 2011. godine, živi oko 37.633 stanovnika, od kojih je 16.000 u samom Samoboru, a 21.500 živi u okolnim mjestima koja spadaju pod lokalnu samoupravu Samobor. Gustoća naseljenosti iznosila je 151 stanovnika po km², dok mu površina iznosi 250 km².

Zemljopisna širina Grada je 45° 48′ i 6″ N, a dužina 15° 42′ i 49″ E.

Jedno je od najomiljenijih i najstarijih izletničkih odredišta u Hrvatskoj. Prvi organizirani planinarski izlet u Hrvatskoj održan je 17. svibnja 1875. godine na Oštrc i Plešivicu. Danas u Samoboru i Samoborskom gorju postoji oko 200 kilometara obilježenih planinarskih staza.

Dan grada se slavi treću subotu u listopadu, a zaštitnica samoborske župe i grada je Sveta Anastazija, mučenica iz Dioklecijanovog vremena progonstva kršćana.

Jedan od simbola grada Samobora je i župna Crkva sv. Anastazije, smještena u samom centru grada, izgrađena je 1675. godine na mjestu stare crkve (koja se spominje od 1334. godine). Ubraja se u rijetke ranobarokne crkvene građevine u Hrvatskoj.

Gradski ustroj

Samoborom `vlada` Gradonačelnik i Gradsko vijeće koje broji 25 članova.

Grad Samobor obuhvaća 8 gradskih četvri: Gradska četvrt Centar, Gradska četvrt Cvjetno naselje – Perivoj, Gradska četvrt Giznik – Anindol, Gornji kraj – Hamor, Južno naselje, Kolodvorsko naselje – Sajmište, Podložnice i Sveta Helena.

Osim četvrti obuhvaća i područje 77 mjesnih odbora: Bobovica, Braslovje, Bratelji, Bregana, Breganica, Budinjak, Bukovje Podvrško Celine Samoborske, Cerje Samoborsko, Domaslovec, Drežnik Podokićki, Dubrava Samoborska, Falašćak, Farkaševec Samoborski, Galgovo, Gradna, Grdanjci, Hrastina Samoborska, Jarušje, Javorek, Kladje, Klake, Klokočevec Samoborski, Konšćica,Kotari Lug Samoborski, Mala Jazbina, Mala Rakovica, Mali Lipovec, Manja Vas, Medsave, Molvice, Noršić Selo, Novo Selo Žumberačko, Osredek Žumberački, Osunja, Otruševec, Pavučnjak, Petkov Breg, Podgrađe Podokićko, Podvrh, Poklek, Prekrižje Plešivičko, Rakov Potok, Rude, Samoborski Otok, Savršćak, Selce Žumberačko, Sječevac, Slani Dol, Slapnica, Slavagora, Smerovišće, Stojdraga, Sveti Martin pod Okićem, Šimraki, Šipački Breg, Tisovac Žumberački, Velika Jazbina, Velika Rakovica, Veliki Lipovec, Višnjevec Podvrški, Vratnik Samoborski, Vrbovec Samoborski i Vrhovčak.

Školstvo i kultura

U gradu Samoboru postoji pet osnovnih škola (OŠ Bogumila Tonija, OŠ Samobor, OŠ Milana Langa, OŠ Rude i OŠ Mihaela Šiloboda, tri srednje škole (Srednja strukovna škola Samobor, Ekonomska, trgovačka i ugostiteljska škola Samobor i Gimnazija Antuna Gustava Matoša).

U gradu djeluju Centar za odgoj, obrazovanje i osposobljavanje mladeži Lug i Glazbena škola Ferdo Livadić.

U gradu djeluju i ostale kulturne ustanove – Gradska knjižnica Samobor , Pučko otvoreno učilište Samobor, Kino Samobor, Samoborski muzej, Muzej Marton i Hrvatsko pjevačko društvo Jeka.

Gospodarstvo

Samobor je tradicionalno grad obrta. Tako je bilo i tijekom povijesti – glavna djelatnost domicilnog stanovništva bilo je obrtništvo. Bakrena i željezna ruda vadila se od 16. stoljeća u Rudama pokraj Samobora. Osim rudnika, u Rudama su postojale dvije manufakture stakla, a stanovništvo se bavilo i pravljenjem potaše, koja je bila važna sirovina za staklarsku i kemijsku proizvodnju.

Zbog svog položaja i popularnosti, Samobor ima jako razvijenu turističku ponudu i turističke programe, kao što su Samoborski fašnik, Samoborska glazbena jesen, Dan Rudarske greblice, Kestenijada, Martinje, …

Javni prijevoz i promet

Od davnina ima važno prometno značenje, između ostalog i zbog hrvatsko – slovenske granice koja se nalazi samo 5 kilometara od centra grada i nije se mijenjala od sredine 12. stoljeća.

Samobor je sa Zagrebom povezan autocestom. Javni autobusni prijevoz po Gradu i okolici obavlja poduzeće Samoborček – Autoturist.

Povijest Samobora

Ne zna se točno kako je Samobor dobio svoje ime. Sama riječ Samobor sigurno je slavenskog podrijetla. No, prema (jednoj) legendi, ime potječe od toga što su u davna vremena, u šumama pokraj grada (najvjerojatnije Stražnik i Tepec) navodno rasli su `samo borovi`. Bila to istina ili ne, danas je veći dio brda stražnik pošumljen upravo zimzelenim vrstama, borovima, jelama i smrekama.

Poveljom kralja Bele IV., 1242. godine Samobor je dobio status slobodnog kraljevskog trgovišta, što je usmjerilo njegov gospodarski i demografski razvoj tijekom povijesti. Grad je imao samostalnost i nezavisnost od feudalnih gospodara i banske vlasti te samostalnu unutrašnju upravu i sudstvo. Od 1809. do 1813. ulazi u sastav Napoleonovih Ilirskih pokrajina te se nalazi pod francuskom upravom.

Poznatiji Samoborci

Drago Celizić (TV voditel), Nika Fleiss (skijašica), fra Zvjezdan Linić (svećenik), Ferdo Livadić (skladatelj), Oliver Mlakar (TV voditelj i spiker), Vladimir Paar (fizičar), Drago Plečko (kemičar), Mihalj Šilobod Bolšić (svećenik, pisac i matematičar)

Simboli Grada Samobora

Anindol je najljepše samoborsko šetalište – park-šuma nalazi na brdu Tepec. U parku se nalazi barokna kapelica svete Ane po kojoj je šetalište i dobilo ime, dok je na samom brdu kapela svetog Jurja. Između tih dviju kapela 1933. godine izgrađen jekrižni put sa 14 postaja ukrašenih reljefnim slikama i kalvarijom.

Današnji Anindol je do 1883. godine bila zapuštena šikara, koju je tada dao očistiti i urediti tadašnji gradonačelnik Samobora Ljudevit Šmidhen.

————————————————————————————————————

Savski Gaj

Povijest naselja:

Novozagrebačko naselje koje je dobilo ime po dijelu nekadašnje šume kojeg su mještani tako nazivali.

Danas:

Savski gaj je smješten između Avenije Dubrovnik (sjever), Trokuta (istok) i Remetinečke ceste (zapad).

————————————————————————————————————

Sigečica

Sigečica je kvart u Zagrebu, administrativno gradski mjesni odbor u sastavu gradske četvrti Trnje. Prostire se na području južno od Vukovarske avenije, zapadno od Radničke ceste, istočno od Držićeve avenije i sjeverno od Slavonske avenije.

Površina naselja je 82,06 hektara, a broj stanovnika prema evidenciji prebivališta od 28. veljače 2009. godine je 6.533.

Prosječna nadmorska visina naselja je 114 metara, a geografske koordinate su 45°47’57″N i 16°0’24″E.

Oko naselja (ulicom grada Vukovara i avenijom Marina Držića) smještena je tramvajska pruga kojom prolaze linije 2, 3 i 13 (Vukovarska ulica), te 6, 7 i 8 (Držićeva avenija).

Povijest Sigečice
Sigečica je ime pašnjaka koji se nekoć prostirao južno od Slavonske avenije i istočno od Držićeve ulice.

Naselje toga imena nastalo je poslije prvog svjetskog rata na tadašnjoj jugoistočnoj periferiji Zagreba, kada se grad počeo naglo širiti. Uz Sigečicu razvija se i naselje Kanal. Stanovnici su pretežito bili radnici i niži službenici, a živjeli u malim obiteljskim kućama.

Nedugo nakon masovnijeg doseljavanja i povećanja broja stanovnika Sigečice, osnovana je i crkvena župa – Župa svete obitelji službeno je utemeljena dekretom nadbiskupa dr. Antuna Bauera 20. travnja 1937. godine.

————————————————————————————————————

Srebrnjak

Srebrnjak je danas ulica na istoimenom brdu, smjestila se na južnim obroncima Medvednice, na potezu od Petrove ulice (rotor) do Bijeničke ceste (do južne strane groblja Mirogoj) i smatra se jednim od `elitinih` zagrebačkih stambenih područja.

Administrativno se nalazi u gradskoj četvrti Maksimir. Na istoku Srebrnjaka je Lašćina, na jugu Kvaternikov trg, a na sjeveru Groblje Mirogoj.

Kroz ulicu Srebrnjak prolaze autobusne linije 201 Kvaternikov trg – Kaptol i 207 Srebrnjak – Rim – Srebrnjak.

Na adresi Srebrnjak 100a smjestila se Dječja bolnica Srebrnjak.

Povijest Srebrnjaka

Srebrnjak je bio ime vinograda koji se nalazio zapadno od Lašćine.

Prvo spominjanje naziva Srebrnjak, spominje se u jednom kaptolskom spisu iz 1652. godine.

————————————————————————————————————

Središće

Novozagrebačko naselje Središće smješteno je na području južno od gradskog parka Bundek, istočno od Avenije Većeslava Holjevca, sjeverno od Avenije Dubrovnik i zapadno od Ulice Savezne republike Njemačke. Naslanja se na kvartove Zapruđe (istok), Sopot (jug) i Kajzerica (zapad).

Sa ostatkom grada vrlo dobro je povezan tramvajskim i autobusnim linijama ZET-a.

Površina naselja je 93,32 hektara, a broj stanovnika prema evidenciji prebivališta od 28. veljače 2009. godine je 3.971.

Središće je 7. mjesni odbor gradske četvrti Novi Zagreb – istok.

U Središću se nalazi Muzej suvremene umjetnosti i stadion za baseball.

Početkom ožujka 2011. godine otvoren je Dječji vrtić Središće, koji se prostire na 580m2 unutarnjeg i 665m2 vanjskog prostora. Vrtić je opremljen za prihvat stotinjak djece, a ima višenamjensku dvoranu, igraonice, prostor za pripremu hrane i ograđeno igralište.

Povijest Središća

Novozagrebačko naselje Središće nastalo sredinom druge polovice 20-tog stoljeća. Naselje je zamišljeno tako da u budućnosti postane središte Novog Zagreba.

Prije izgradnje nasipa na rijeci Savi, područje današnjeg Središća je bilo većinom močvarno i slabo naseljeno obiteljskim kućama.

————————————————————————————————————

Sveti Duh

Danas je naziv za brdovitu ulicu u zapadnom dijelu grada, na zagrebačkom Črnomercu, koja povezuje Ilicu i Lukšiće, a poznata je i po tome što se u njoj nalazi Klinička bolnica Sveti Duh i župa i svetište sv. Antuna Padovanskog.

Povijest Svetog Duha

Crkva na zapadnoj strani gradske tadašnje općine podignuta je još u 15. stoljeću. U vrijeme gradnje, oko crkve bilo je izgrađeno tek nekoliko kuća gradskih kmetova. 1625. godine, na poticaj gornjogradskih isusovaca, osnovana je kmetska bratovština sv. Izidora.

U 18. stoljeću na Sv. Duh doseljavaju i obrtnici, članovi gornjogradskih cehova koji zbog toga nisu smatrani gradskim kmetovima.

Današnja župa sv. Antuna osnovana je 1. siječnja 1932. Izgradnja crkve sv. Antuna započela je 1931. godine, kada se slavila 700. obljetnica smrti Padovanskog Sveca. Gradnja crkve je dovršena 1934. godine. Crkvu je blagoslovio 8. prosinca 1934. godine dr. Antun Bauer, zagrebački nadbiskup, a prvu svetu misu istoga dana slavio je bl. Alojzije Stepinac.

————————————————————————————————————

Šalata

Šalata je zagrebačko elitno rezidencijalno naselje smješteno na južnim obroncima Medvednice, sjeverno od Vlaške i istočno od parka Ribnjak.

Od važnijih javnih ustanova na Šalati se nalazi bolnica i Medicinski fakultet, kao i Športsko rekreativni centar Šalata – bazenski kompleks, teniski centar i klizalište na otvorenom.

U Voćarskoj ulici smješteno je Međubiskupsko dječačko sjemenište te Nadbiskupska klasična gimnazija. U Mesićevoj ulici nalaze se 18. gimnazija i Osnovna škola Ivana Gorana Kovačića. Na Šalati se također nalazi Prirodoslovno – matematički fakultet (Odsjeci za matematiku, fiziku, kemiju, geografiju i geologiju).

Povijest Šalate

Stari naziv za brdo koje se izdizalo istočno od Ribnjaka. Na njemu su stanovnici Vlaške Vesi imali svoje vrtove na kojima su sadili salatu, zbog čega je i brdo dobilo svoje ime.

————————————————————————————————————

Šćitarjevo

Šćitarjevo je mjesto u Zagrebačkoj županiji koje gravitira području grada Velika Gorice, a desetak je kilometara udaljeno od grada Zagreba.

Šćitarjevo je sa Zagrebom i Velikom Goricom povezano (svakodnevnim) autobusnim linijama gradskog prijevoza ZET-a.

Naselje se nalazi u neposrednoj blizini zagrebačke obilaznice (najbliži ulaz je čvor Kosnica) i Domovinskog mosta.

U naselju se redovito održavaju Dani Andautonije, manifestacija slavljenja starorimskog grada Andautonije, prilikom koje se održavaju predstave i degustacije vina.

U Šćitarjevu se nalazi katolička crkva Sv. Martina, osnovna škola Šćitarjevo i Vatrogasni dom (DVD Šćitarjevo).

Škola i školska športska dvorana, 10. svibnja 2011. godine, nakon višegodišnje obnove, predana je na uporabu učenicama i učenicima – u školskoj godini 2011. / 2012. upisano je 395 učenica i učenika.

Površina naselja iznosi 3,79 četvornih kilometara, a po popisu stanovništva iz 2001. godine, u Šćitarjevu živi 442 stanovnika. Gustoća naseljenosti iznosi 116,62 stanovnika po četvornom kilometru.

Zemljopisne koordinate naselja su 45°45′50″ sjeverno od ekvatora i 16°07′05″ istočno od početnog meridijana.

Naselje se nalazi nekoliko kilometara sjevernije od naselja Črnkovec.

Povijest Šćitarjeva

Naselje je nastalo u blizini starorimske Andautonije, osnovane u prvom stoljeću naše ere.

Prva školska zgrada u Šćitarjevu građena je od 1870. do 1871. godine. U toj školi održavala se nastava od 7. siječnja 1872. do 1. listopada 1906. godine, a školu je pohađalo u prosjeku 70 učenica i učenika. Novac za gradnju škole osigurao je župnik Andrija Pajvanović osnivanjem zaklade 1842. godine, a školska zgrada je bila jednorazredna učionica s učiteljskim stanom. Radovima na izgradnji rukovodio je Antun Bauer, vlastelin iz Kosnice.

————————————————————————————————————

Šestine

Šestine su elitno zagrebačko naselje smješteno na južnim obroncima planine Medvednice, na nadmorskoj visini od 273 metra.

Administrativno pripada gradskoj četvrti Podsljeme, a cijelo naselje čini jedan Mjesni odbor (od ukupno pet u četvrti).

Površina MO Šestine je 935,08 ha, a broj stanovnika u naselju, prema popisu stanovništva iz 2011. godine je 3.514.

Zagrepčanima izletnicima Šestine su odavno poznato, pa i omiljeno mjesto. A jedan od glavnih puteva sa Medvednice u Zagreb prolazi kroz samo mjesto.

U Šestinama postoji OŠ Šestine, koja je osnovana davne 1863. godine zaslugom grofa Miroslava Kulmera (njezin veliki dobrotvor), velikog suca županije zagrebačke Ljudevita pl. Raiznera i kanonika prvostolne crkve zagrebačke Franje Hauzera.

Šestinske su poznate i po svojoj župnoj crkvi Sv. Emerika (Mirka) iz 1240. godine. Crkva je tijekom vremena više puta dograđivana, a svoj je današnji izgled dobila 1909. godine. U njezinoj blizini, između 1756. i 1759. godine, sagrađen je i župni dvor, a nešto dalje od njega samostan kćeri milosrđa Nazaret.

Šestine su sa gradom povezane autobusom linijom ZET-a 102 `Britanski trg – Mihaljevac`.

U šestinskoj ulici Himper u 15. je stoljeću sagrađen dvorac nazvan Kulmerovi dvori, po njegovim zadnjim poznatim vlasnicima. Grofovi Kulmer, među njima i naš istaknuti slikar Ferdinand Kulmer, sahranjeni su u kripti crkve Sv. Mirka, koja se nalazi stotinjak metara niže od dvorca. Dvorac je 1894. godine opljačkan i razgrađen, a u vrijeme II. svjetskog rata spaljen.

Potpuno je obnovljen tijekom prvih godina ovoga stoljeća.

Povijest Šestina

Šestine su višestoljetno zagrebačko naselje koje se nalazi na obroncima zagrebačke gore Medvednice.

Narodna predaja kaže da su Šestine dobile svoje ime po tome što su seljaci svoj odlazak na tlaku (rad za vlastelu) na majur medvedgradski šesti dan u tjednu nazivali odlaskom na šestinu.

Određene obaveze šestinskih seljaka prema vlastelinima održale su se čak i nakon osnivanja samostalne općine Šestine 1. svibnja 1893. godine.

Na području Šestinske župe već se u 13. stoljeću spominje zemlja Dedići, naziv koje označava općinsku baštinu. Stanovnici toga sela bili su, za razliku od drugih, oslobođeni davanja Medvedgradu.

Tadašnjoj staroj šestinskoj župi pripadalo je i selo Kraljevec. To se ime prvi put spominje u odluci iz 1273. godine, kojom kralj Ladislav IV. tu zemlju, dotad zvanu Fayz (miris drvene kore), predaje biskupu Timoteju.

————————————————————————————————————

Špansko

70-tih godina 20 stoljeća Špansko dobija današnje konture urbanog naselja – velikom brzinom su se izgradile velike stambene zgrade koje danas tvore naselje Špansko.

Špansko se nalazi između Zagrebačke avenije na jugu, naselja Oranice na istoku, naselja Malešnica na sjeveru te Jankomira na Zapadu.

Naselje Špansko administrativno pripada gradskoj četvrti Stenjevec.

Najuočljivija zgrada u Španskom je zasigurno hotelsko – poslovni kompleks Antunović. U naselju postoji osnovna škola, tržni centar i sportski centar.

Sa ostatkom grada povezano je sa dvije direktne autobusne linije ZET-a – linija 115 Ljubljanica – Špansko i linija 136 Črnomerec – Špansko.

Povijest Španskog

Za porijeklo imena naselja Špansko danas nema pisanih objašnjenja i drugih povijesnih dokaza.

Ali postoje teorije. Jedna teorija je ta da naziv Špansko potiče iz 16. stoljeća, iz vremena kada su Habzburgovci na naša područja dovodili španjolske najamne vojnike koji su sudjelovali u građanskom ratu. Iz povijesnih izvora se zna da su se njihovi vojnički logori nalazili na području današnjeg naselja Špansko, a u ono vrijeme uz samu rijeku Savu.

Druga, možda vjerojatnija teorija je da naziv Špansko potječe do riječi Špan. Španovi su bili upravitelji feudalnih i biskupskih imanja, često niži plemići ili kanonici. Zemljište i naselje na njemu pripadalo je Španu zagrebačkog biskupa (dok je čitavo područje pripadalo zagrebačkom Kaptolu).

Stanovništvo u prošlosti tog područja bilo je velikoj mjeri kmetsko. U kmetskoj zavisnosti bilo je do 1848. godine. Krajem 19. stoljeća u već formirano naselje Špansko doseljava se veći broj obitelji iz Makedonije, porijeklom Bugara (najbrojnije obitelji su nosile prezimena Kokošarov i Teskov). Osnovno zanimanje im je bilo povrtlarstvo, a svoje proizvode prodavali su na zagrebačkim tržnicama.koji su uzgajali povrće za zagrebačke tržnice.

Između prvog i drugog svjetskog rata, tada višak poljoprivrednog stanovništva se zapošljava u brzorastućoj zagrebačkoj industriji.

————————————————————————————————————

Travno

Travno je visokourbanizirano novozagrebačko naselje. Prema podjeli ustanovljenoj Statutom Grada Zagreba od 14. prosinca 1999. godine, Travno pripada gradskoj četvrti Novi Zagreb – istok, a u njemu živi približno 15.000 stanovnika.

U Travnom se nalazi i najveća zgrada (po obujmu) u Zagrebu i Hrvatskoj i jedna od većih stambenih zgrada u Europi, popularno zvana Mamutica.

Zgradu je izgradila tvrtka Industrogradnja 1974. godine prema projektu prof. Đure Mirkovića. Dugačka je oko 240, visoka 70 metara i ima 19 naseljenih katova. U njoj stanuje oko 5000 ljudi u 1169 stanova i 6 ulaza (velika Mamutica) i 3 ulaza (mala Mamutica). U sklopu zgrade u razizemlju je 256 garaža i 24 poslovna prostora na razini platoa. Procijenjena vrijednost zgrade (iz 2010. godine) je oko 135 milijuna Eura.

U središtu naselja se nalazi osnovna škola Gustav Krklec i velika zelena površina (park Travno). U naselju su dvije ulice – Božidara Magovca (bivša Aleja Viktora Bubnja) i Nikole Kopernika i tri dječja vrtića. Nedavno je u središtu naselja izgrađena katolička crkva Sv. Luke Evanđelista.

Travno je povezano sa Glavnim kolodvorom autobusnom linijom ZET-a broj 221 koja kružno prometuje naseljem. U blizini se nalazi tramvajska pruga te više ostalih autobusnih linija koje prometuju tim dijelom grada.

U Travnom se nalazi Kulturni centar Travno i Gradska knjižnica Novi Zagreb.

Povijest Travnog

Novozagrebačko naselje Travno nastalo je sedamdesetih godina 20.-og stoljeća na području južno od Utrina i zapadno od sela Jakuševec.

U vrijeme izgradnje Travnog naselje Dugave nisu postojale, a područje na kojem je sagrađeno naziva se (po topografskim kartama iz 1930. godine) Krčevine. Naziv se gubi u prostornim planovima iz 1971. godine.

————————————————————————————————————

Trešnjevka

Trešnjevka jedna od najvećih i najnaseljenijih zagrebačkih četvrti. Zbog svoje veličine, administrativno je podijeljena na dvije gradske četvrti – Trešnjevku sjever i Trešnjevku jug.

Na Trešnjevci se nalazi puno važnih gradskih objekata, kao što su sportski centar Dražen Petrović, Tehnički muzej Nikola Tesla, tramvajska Remiza, Centar za kulturu Trešnjevka, sportske dvorane Kutija šibica i Dom sportova, Kazalište Trešnja, ŠRC Jarun, Dom odbojke, Plivalište Mladost, Atletski stadion, dva Studentska naselja (od četiri u Zagrebu) i mnogi drugi.

U crkvenom administrativnom smislu, cijelo područje obuhvaćeno je Trešnjevačkim dekanatom.

Povijest Trešnjevke

Tri prethistorijske kamene sjekire koje su pronađene u Rudešu, dokaz je da su ljudi već u najstarija vremena obitavali na području današnje Trešnjevka. Također, pronađeni su i brojniji tragovi ljudskog djelovanja iz antičkog i razdoblja velike seobe naroda.

U srednjem vijeku, nakon što je kralj Bela IV. 1242. čuvenom Zlatnom bulom njegov istočni dio dodijelio Gradecu, trešnjevački je prostor podijeljen između Kaptola i Gradeca. Granicu dvaju posjeda, ujedno i zapadnu granicu grada Zagreba, predstavlja Veliki potok ili Črnomerčak (Črnomerec). Zapadni dio područja današnje Trešnjevke – sjever (uglavnom područje Rudeša), koji je pripadao Kaptolu, ostao je izvan granica grada Zagreba sve do 1945. godine.

Ime Trešnjevka se prvi put spominje na Kneidingerovu planu (Leopold Kneidinger) gradske općine iz 1766. godine. Tada je na tom mjestu nije bilo kuća nego pašnjak koji je dobio ime po divljim trešnjama koje su tamo rasle.

Prvo naselje na Trešnjevci bilo je selo Ljubljanica, smješteno južno od starijeg naselja Črnomerec – u pisanim se dokumentima spominje od sredine 18. stoljeća. Ono je tada imalo desetak kućanstava koja su se bavila vinogradarstvom. Nedaleko od Ljubljanice nalazilo se zemljište Berek, na dijelu kojega je smještena današnja tramvajske Remiza. Nešto sjevernije odatle prostiru se Črešnjevke, zemljište koje je Trešnjevci dalo ime.

Veće zabilježeno naseljavanje Trešnjevke odvijalo se tijekom druge polovine 19. stoljeća. Preobrazba trešnjevačkog prostora iz ruralnog u urbani započinje gradnjom željezničke pruge Zidani Most – Zagreb – Sisak 1862., odnosno Južnog (današnjeg Zapadnog) kolodvora kojom je pokrenuta industrijalizacija.

Sve intenzivniji i raznovrsniji gospodarski život koncentrira se prvenstveno uz željezničku prugu i Savsku cestu, na kojoj se 1891. godine gradi prva tramvajska pruga, sa spremištem za tramvaje na mjestu današnjega Tehničkog muzeja. Tu se grade i Tvornica šibica, Pilana, Potkivačka škola, ..

U razdoblju od 1945. do 1952. godine područje Trešnjevke čini V. rajon grada Zagreba. Nakon ukidanja rajona 1952., cijelo to područje pripada jedinstvenom užem gradskom prostoru pod izravnom upravom Narodnog odbora Grada. Od 1953. Trešnjevka ima status općine, a 1967. ulazi u sastav Grada Zagreba kao jedinstvene općine.

Statutom Grada Zagreba od 14. prosinca 1999. godine područje općine Trešnjevka dijeli se na dvije gradske četvrti – Trešnjevka sjever i Trešnjevka jug.

————————————————————————————————————

Trnje

Trnje je jedno od 17. gradskih četvrti u samoupravnom ustrojstvu Zagreba. Četvrt je postala 14. prosinca 1999. godine Statuom Grada Zagreba. Po prethodnom ustrojstvu Grada postojala je općina istog imena (općina Trnje).

Prostire se na 7.37 kvadratnih kilometara i prema popisu stanovništva iz 2001. godine na Trnju živi 45.267 stanovnika (6146.2 stanovnika po km2).

Četvrt obuhvaća dio Zagreba južno od željezničke pruge, zapadno do Savske, istočno do Heinzelove ulice i sjeverno od obale rijeke Save. Za razliku od novog ustrojstva gradske četvrti, bivša općina se prostirala na istok samo do Držićeve ulica.

Trnje je sklop visokourbaniziranih naselja novogradnji – Savica, Vrbik, Martinovka, Cvjetno naselje, Veslačko naselje, Sigečica, Folnegovićevo naselje, Trnje u užem smislu (Staro Trnje), Kruge, Kanal i dio Peščenice.

U četvrti je smješten veliki broj visokoškolskih ustanova – Fakultet elektrotehnike i računarstva (FER), Filozofski fakultet, Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB), Nacionalna i sveučilišna knjižnica.

Od ostalih važnijih građevina izdvajamo Gradsko poglavarstvo, Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog, Autobusni kolodvor i Gradska plinara.

Kroz Trnje prolaze tri ključne zagrebačke ulice – Slavonska avenija, Avenija Vukovarska i Avenija Marina Držića.

Trnje danas

Ime Trnje prvi put se spominje 1242. godine u Zlatnoj buli, gdje piše da je veći dio toga prostora na južnoj granici tadašnjega Zagreba pripao Gradecu. Također, spominju se skela i pristanište Kraljev brod na Savi, most preko Savice i `velika cesta` koja Kraljev brod spaja s gradom.

Na početku 17. stoljeća Trnje je najveće među kmetskim selima na gradskom teritoriju, gdje tada živi 17 obitelji – kmetovi grofa Oršića koje je kasnije baštinio grof Kulmer.

1801. godine Trnje ima 112 stanovnika u osam kuća. Danas je Trnje gradska četvrt, a nalazi se istočno od Savske ceste, južno od Slavonske avenije, zapadno od avenije Marina Držića i sjeverno od rijeke Save.

Teren na kojem leži Trnje nalazi se uz lijevu obalu rijeke Save i gotovo u cijelosti je ravničarski i česti je bio plavljen. Zbog tog su trnjanska prisavska naselja Cvjetno naselje, Savski kuti, Veslačko naselje i ostala izgrađena relativno kasno, tek od sredine ili u drugoj polovici 20. vijeka. Stambeno naselje Trnjanska Savica je doslovno podignuto na nekadašnjem savskom koritu i bivšim riječnim rukavcima.

Ljudi su na Trnju živjeli još u davna vremena, što potvrđuju razni arheološki nalazi – prilikom kopanja temelja za župnu crkvu Krista kralja iskopana je prethistorijska sjekirica slična onoj pronađenoj u Kupskoj ulici, pronađen je i prastari čamac, a na raskrižju Savske i ulice grada Vukovara otkriven je grob iz doba Rimskog Carstva. Na Krugama je 1911. godine otkopano avarsko – slavensko groblje s prijelaza iz 7. u 8. stoljeće.

————————————————————————————————————

Trokut

Trokut je novozagrebačko naselje smješteno između željezničkih pruga te između naselja Trnsko (istok), Savski gaj (zapad) i Sveta Klara (jug).

Naziv Trokut naselje je dobilo po svom jedinstvenom položaju – smješteno je između tri željezničke pruge koje (pogledom iz zraka) tvore izgled trokuta.

Karakteriziraju ga obiteljske kuće.

Trokut nije samostalni Mjesni odbor, nego je u sastavu MO Savski gaj, a koji je u sastavu Gradske četvrti Novi Zagreb zapad.

Sa ostatkom grada Trokut je povezan tramvajskim i autobusnim linijama koje prometuju Avenijom grada Dubrovnika, a iako se nalazi između željezničkih pruga, naselje (još) nema željezničku stanicu.

Ulaz automobilom u naselje moguć je sa sjeverne (avenija grada Dubrovnika) i jugozapadne strane (Utinjska ulica).

Prema Trnskom je prokopan pješački pothodnik.

Od zagrebačkog Glavnog kolodvora Trokut je udaljen 4 kilometra (zračne linije).

Povijest Trokuta

Trokut je bio radničko naselje kojeg su karakterizirale zbijene kućice i tzv. divlja gradnja.

Početak ozbiljnije izgradnje naselja bio je početkom druge polovice 20. stoljeća.

————————————————————————————————————

Turopolje

Turopolje je geografska regija koja se nalazi u zagrebačkoj županiji, smještena između rijeke Save na sjeveru i Vukomeričkih gorica na jugu.

Turopolje je izrazito gusto naseljen kraj Hrvatske, u kojima živi više od sedamdeset tisuća stanovnika. Nacionalni sastav je homogen, a čini ga gotovo isključivo Hrvatsko stanovništvo sa vrlo niskim postotkom nacionalnih manjina.

Središte Turopolja je grad Velika Gorica (ne pravno, nego povijesno).

Povijest Turopolja

Turopolje je prostor savske nizine (aluvijalna ploča), kao i kulturno – povijesna mikroregija u Središnjoj Hrvatskoj, smještena južno od Grada Zagreba, između desne obale rijeke Save na sjeveroistoku i Vukomeričkih gorica na jugozapadu (ili točnije – od rijeke Save na sjeveru, rijeke Kupe na jugu, Žumberačke gore na zapadu i djela grada Siska koji se nalazi u međuriječju Save i Kupe na istoku).

Također, može se reći i da se u Turopolje ubraja prostor nekadašnje općine Velika Gorica koji obuhvaća Turopoljsku Posavinu, Turopoljsku ravnicu, srednji dio Vukomeričkih gorica sve do srednjeg Pokuplja.

Zemljopisno, Turopolje je dugačko 45, a široko do 23 kilometra i zauzima područje od oko 600 km2, s prosječnom visinom od 110 metara nadmorske visine.

Turopolje nosi ime po turu, vrsti divljeg goveda, a tijekom povijesti, općina Turopolje (prema starim ispravama) se zvala i Zagrebačko polje.

Iako je uvriježeno, poneki smatraju da naziv Turopolje ne potječe od riječi Tur (naziv za autohtono divlje govedo ovih prostora), nego od starohrvatske riječi za ovo područje Tur ili Hotur.

Unutar granica Turopolja živjelo je slobodno stanovništvo koje je bilo udruženo u obiteljske zadruge i posjedovalo je svoju vlastitu zemlju te nije bilo podložno velikašima niti bilo kakvom kmetskom odnosu. Zbog povlastica koje je stanovnicima Turopolja dao hrvatsko – ugarski kralj Bela IV, Turopoljci su zadržali slobodu i postali Plemići jednoselci (sami svoji gospodari) i nikada nisu postali ničiji kmetovi.

Najveće naselje u Turopolje je grad Velika Gorica, koje se pod imenom Gorica prvi put spominje 1228. godine. Ostala važnija povijesna naselja su Mraclin (mlađe kameno doba), Velika Mlaka, Staro Čiče (brončano doba), Šćitarjevo (rimsko doba), Gornji Hruševec (rimsko doba), Lukavec (15. st.), Lekenik, Vukojevac, Peščenica (Turopolje), Buševec, Turopolje (Velika Gorica), Kuče, Ogulinec, Kravarsko, Vukovina, Pokupsko, Poljana Lekenička, Brežani Lekenički, Bukevje, Roženica, Gornji Vukojevac, Donji Vukojevac i Hrašće.

U devedesetim godinama 20. stoljeća, općina Velika Gorica raspala se na Grad Veliku Goricu, općinu Kravarsko, općinu Pokupsko i općinu Orle, kao pravne sljednice nekadašnje Plemenite općine Turopoljske.

————————————————————————————————————

Tuškanac

Tuškanac je elitno zagrebačko rezidencijalno naselje na brijegu sjeverno od ulice Ilica i ime je prirodne park – šume u tom dijelu grada.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u naselju živi 2.455 stanovnika, a naselje se proteže na 129,44 ha.

Ulica Tuškanac se proteže od Streljačke ulice, pokraj istoimenog kina, pa sve do Cmroka, odnosno Gornjeg Prekrižja.

Na Tuškancu se nalazi kino Tuškanac, javna garaža, košarkaško igralište, šetalište Dubravkin put (pješačka staza u duljini od oko 2 km, ide dolinom potoka i povezuje Cmrok sa središtem grada), ..

Povijest Tuškanca

Tuškanac se vrlo često spominje u gradskim spisima 17. i 18. stoljeća kao prirodna šuma uz istoimeni potok.

Nekoć gusta, danas dosta prorijeđena, prirodna šuma pružala se kao sljemenski ogranak od Medvednice do srca grada, a Tuškanac je bio poznat i kao `pluća grada zagreba`. Tada se u Zagrebu smatralo da taj prirodni privilegij ima malo koji grad – šumsko šetalište u urbanim njedrima.

Tuškanac se formirao kao elitno naselje – bogataška rezidencijalna četvrt do Drugog svjetskog rata.

Ime Tuškanac naselje je dobilo prema doseljenicima iz talijanske Toskane (Tuscany), koji su došli u 14. stoljeću. Navodno

————————————————————————————————————

Utrina

Utrina je moderno gradsko naselje u južnom dijelu grada Zagreba. Nalazi se južno od Zapruđa, a sjeverno od Travnog. Naselje se nalazi južno od avenije Dubrovnik, istočno od ulice SR Njemačke, sjeverno od Ukrajinske i zapadno od Sarajevske ulice.

Prema popisu stanovnika, od 2009. godine u naselju živi 9.166 stanovnika.

U naselju se nalaze 1. i 4. gimnazija, Ugostiteljsko turističko učilište, bazen, osnovna škola i nekoliko vrtića, a naselje je poznato po svojoj tržnici.

2012. godine Utrina je dobila najveći park za pse u Zagrebu.

Sa ostalim naseljima Grada Utrine su povezane tramvajem (linije 6, 7, 8 i 14) i autobusom (linije 109, 220, 221, 222 i 229).

Administrativno se nalazi u sastavu gradske četvrti Novi Zagreb istok.

Povijest Utrina

Utrina je `umjetno` naselje, nastalo šezdesetih godina dvadesetog stoljeća kao posljedica izgradnje mosta Mladosti, koji povezuje Stari Zagreb s Novim.

Zapruđe je prvo naselje `novog` tipa i smatra se najstarijim naseljem izgrađen na istočnom dijelu Novog Zagreba. Širenjem Zapruđa započela je izgradnja Utrina.

Ime Utrina naselje je (vjerojatno) dobilo zbog guste i duboke trave te blatne i guste močvare koja se nalazila na velikoj livadi gdje su kasnije smještene utrinske zgrade. Zbog te guste travnate livade, stari purgeri su taj dio nazivali `utrtom travinom` gdje se sijekla trava i sušila za poljoprivredne potrebe i uzgajanje stoke seljana s one strane Save, pa se predpostavlja da je iz tog izričaja nastao naziv Utrina (UTRta travINA).

————————————————————————————————————

Velika Gorica

Velika Gorica je grad u Zagrebačkoj županiji i nalazi se 20 kilometara jugoistočno od Zagreba, u nizinskom dijelu Turopolja i na rubu brežuljkastog dijela Vukomeričkih gorica. Velikogoričko se područje prostire na površini od 566 četvornih kilometara, od rijeke Save na sjeveroistoku i Kupe na jugozapadu.

Prema popisu stanovnika iz 2011. godine, sam grad Velika Gorica je imao 31.553 stanovnika, dok na širem gradskom području živi 63.517 stanovnika, što je čini šestim najnaseljenijim gradskim područjem u Hrvatskoj.

U Velikoj Gorici postoje Javna vatrogasna postrojba i Policijska postaja.

Dan grada je 13. prosinac, blagdan Svete Lucije, zaštitnice Turopolja.

Gradski ustroj

Velikom Goricom `vlada` Gradonačelnik i Gradsko vijeće koje ima 31 vijećnika.

Velika Gorica se sastoji od 58 naselja – Bapča, Bukovčak, Buševec, Cerovski Vrh, Cvetković Brdo, Črnkovec, Donja Lomnica, Donje Podotočje, Drenje Šćitarjevsko, Dubranec, Gornja Lomnica, Gornje Podotočje, Gradići, Gudci, Gustelnica, Jagodno, Jerebić, Ključić Brdo, Kobilić, Kozjača, Kuče, Lazi Turopoljski, Lazina Čička, Lekneno, Lukavec, Mala Buna, Mala Kosnica, Markuševec Turopoljski, Mičevec, Mraclin, Novaki Šćitarjevski, Novo Čiče, Obrezina, Ogulinec, Okuje, Petina, Petravec, Petrovina Turopoljska, Poljana Čička, Prvonožina, Rakitovec, Ribnica, Sasi, Selnica, Sop Bukevski, Staro Čiče, Strmec Bukevski, Šćitarjevo, Šiljakovina, Trnje, Turopolje, Velika Buna, Velika Gorica, Velika Kosnica, Velika Mlaka, Vukomerić, Vukovina i Zablatje Posavsko.

Školstvo i kultura

U gradu postoji pet osnovnih škola – OŠ Nikola Hribar, OŠ Eugen Kumičić, OŠ Juraj Habdelić, OŠ Eugen Kvaternik i OŠ Velika Mlaka, pet srednjih škola – Srednja Zrakoplovna tehnička, Srednja strukovna škola, Ekonomska srednja škola, Gimnazija Velika Gorica i Umjetnička škola Franje Lučića te Veleučilište Velika Gorica.

U gradu radi Muzej Turopolja, kao i Pučko otvoreno učilište Velika Gorica (nekada Narodno sveučilište Juraj Kokot).

Velika Gorica nosi titulu `grada prijatelja djece`.

U Velikoj Gorici i bližoj okolici nalaze se vrijedna arheološka nalazišta, koja potječu iz doba prapovijesti (kultura grobnih polja sa žarama), antike (rimski ranocarski grobovi) i ranoga srednjeg vijeka (razni predmeti, keramika u upotrebi u karolinškome kulturnome krugu).

Važnije i poznatije naselje iz doba Rimskog carstva je Andautonija na području današnjeg naselja Šćitarjevo i po otkrivenim nalazima datira iz prvog stoljeća.

Jedinstvene vrijednosti Velike Gorice i Turopolja su drvene kapelice i plemićke kurije, takozvane turopoljske ljepotice, građene od hrasta, jednog od najvažnijih prirodnih resursa u Turopolju.

Gospodarstvo

Velikogorička gospodarska osnova je drvna, prehrambena, građevinska, kožna i grafička industrija, te poljodjelstvo.

U Velikoj Gorici je smješten i Zrakoplovno – tehnički zavod (popularni Zmaj), jedinstvena institucija u sastavu Ministarstva obrane Republike Hrvatske za servisiranje i popravak civilnih i vojnih zrakoplova i helikoptera.

Javni prijevoz i promet

Javni gradski prijevoz – autobusni prijevoz između Velike Gorice i Zagreba, te okolnih naselja obavljaju ZET (Zagrebački električni tramvaj) i Samoborček – Autoturist.

Velika Gorica i Zagreb povezani su ZET-ovom autobusnom linijom 268 Zagreb (Glavni kolodvor) – Velika Gorica. Autobusi tijekom dana prometuju svakih desetak minuta, linija prometuje od 0 do 24 sata (noćna linija prometuje svakih sat vremena) i prolazi kroz dvije tarifne zone.

Uz velikogoričko naselje Pleso smještena je Zračna luka Zagreb, a sam Grad leži na trasi željezničke pruge i autoputa Zagreb – Sisak.

Osim Zračne luke Zagreb, Velika Gorica ima tri manja letjelišta – Letjelište Buševec, Letjelište Veleševcu te letjelište Zrakoplovnog tehničkog zavoda u samoj Velikoj Gorici.

Povijest Velike Gorice

Velika Gorica se prvi put spominje kao selo 1228. godine. Mjesto dobiva na važnosti nakon 1560. godine, kada je Turopolju dodijeljen status Povlaštene plemenite općine.

U srednjem vijeku, pa sve do 18. stoljeća, prostor južno od rijeke Save do Kupe i Vukomeričkih gorica naziva se Zagrebačko polje (Campus Zagrabiensis). Iako se u popisu crkava arhiđakona Ivana Goričkog spominje naziv Campus Turouo, naziv Turopolje upotrebljava se od 16. i prevladava od 18. stoljeću.

1610. godine sagrađen je u Velikoj Gorici drveni dvor Plemenite općine turopoljske. U srednjem vijeku, Velika Gorica postala je središte župe. Srednjevjekovna župna crkva stradala je u turskim provalama, a nova je izgrađena u drugoj polovici 17. stoljeća.

1901. u Velikoj Gorici živi 1041 stanovnik.

Začetak javnog prijevoza u mjestu je konjski tramvaj, tj. kojnača, koji je od 1907. do 1937. povezivao središte Velike Gorice sa željezničkom postajom te industrijskim pogonom u Novom Čiču.

Razvoj mjesta prekinut je Drugim svjetskim ratom, nakon čega nastupa intenzivna višestambena izgradnja, a Velika Gorica postaje satelitski grad Zagreba i Zagrebačkog prstena.

1974. Velika Gorica postaje jedna od zagrebačkih općina, a status grada dobiva 1995. godine.

Poznatiji Velikogoričani

Jacques Houdek (pjevač), Ivana Banfić (pjevačica), Rene Medvešek (glumac i kazališni redatelj), Sven Medvešek (glumac), Đuro Utješanović (glumac), Igor Bišćan (nogometaš), Vladimir Bakarić (komunist i političar), Ivo Pukanić (novinar), ..

————————————————————————————————————

Vlaška ulica

Povijest ulice:

– stanovnici Vlaške ulice predali su 1870. godine Gradskom poglavarstvu peticiju kojom mole da se riješi problem sa žabama, jer ih `kreketanje nebrojenih žabah, kojim jedini stan je u toj bari, neugodno muči.`

– premještanjem potoka Medveščaka u ribnjačku dolinu 1898. godine, te otkupom kuća i njihovim rušenjem (1900. – 1901.) izveden je veliki rekonstrukcijski zahvat u staroj Vlaškoj ulici – `nestade jednog od najstarijih gradskih prediela, koji je Zagrebčanima prošlog vieka bio dobro poznat sa svojom Bielom ružom i Medičarskim podrumom.`

– 1769. godine popisani su obrtnici koji su radili u Vlaškoj ulici – 38 krznara, 27 postolara, 22 čizmara, 21 krojač, 6 mesara, ..

– 1929. na uglu Vlaške i Palmotićeve ulice bilo je stajalište autobusa za prigradska naselja Šestine i Čučerje

– 1856. godine izgrađena je vojna bolnica (pokraj crkve sv. Petra) – `vojnička bolnica ima dvije velike zgrade, od kojih jedna stoji kraj ulice. Ova se rabi za pisarne i vojarnu. Druga, veća zgrada, koja stoji u dvorištu i koja služi za bolnicu (220 kreveta, op.a.) sagrađena je g. 1856.`

– Vlaška ulica završava kod Kvaternikovog trga, nekadašnjeg Međašnog trga gdje je bila mitnica i okretište konjskog tramvaja 1891.; na Vlašku ulicu nastavlja se Maksimirska cesta kojom je 1892. počeo prometovati konjski tramvaj do okretišta ispred ulaza u `Perivoj Maksimir`;

– u vlaškoj ulici 14. rujna 1838. godine rodio se hrvatski romanopisac August Šenoa; na mjestu gdje danas stoji spomenik Augustu Šenoi od 1835. godine nalazio se obelisk koji je postavio zagrebački biskup Alagović prigodom završetka uređenja biskupskog perivoja Ribnjak; obelisk je srušen u ljetnoj oluji 1875. godine i nikada nije obnovljen;

————————————————————————————————————

Vlaška Ves

Vlaška Ves danas kao naselje više ne postoji – naselje se stopilo sa modernim Zagrebom, no glavna ulica toga naselja postoji i danas, a zove se Vlaška ulica.

Povijest Vlaška Ves

Vlaška Ves je prastaro zagrebačko naselje, prozvano prema svojim najstarijim stanovnicima Latinima ili Vlasima.

Pretpostavlja se da je naseljeno u 8. ili 9. stoljeću, ali je tijekom vremena promijenilo sastav stanovništva.

U 13. stoljeću Vlaška Ves dobiva status biskupskoga naselja sa dosta sloboda, zbog čega je opstojala kao poluslobodna općina pod nadzorom zagrebačkih biskupa.

Ako su točni srednjevjekovni izvori, to naselje trgovaca porijeklom iz Italije nazvano je Vicus Latinorum (Selo Latinâ). Stari Zagrepčani – kajkavci, s vremenom su taj naziv preveli kao (V)Laška Ves.

Budući da su ti trgovci imali i svoje vinograde na obroncima obližnjeg brda (iznad dijela grada gdje će kasnije nastati Kvaternikov trg), taj predio je po njima nazvan Lašćinom.

————————————————————————————————————

Vrapče

U novije vrijeme naselje se povećalo, tako da danas ima tri lokalna središta koja se zovu Gornje Vrapče, Donje Vrapče i Vrapče Centar. Nekada se na području Vrapča Centar nalazila zgrada u kojoj je bila smještena općine koja je kasnije preseljena u susjedno naselje Gajnice.

Sa središtem Grada naselje je povezano autobusnim linijama ZET-a, a u blizini je i željeznička pruga.

Naselje Vrapče administrativno spada pod Gradsku četvrt Podsused – Vrapče.

Zanimljivost i prepoznatljivost naselja je Psihijatrijska bolnica Vrapče, zbog koje je naziv naselje postalo sinonim za ludnicu (slično kao Remetinec zbog Okružnog zatvora).

Bolnica Vrapče je najveća i najstarija psihijatrijska ustanova sa 130 godišnjom povijesti i tradicijom, i jedina je namjenski građena za psihijatrijske bolesnike.

Povijest Vrapča

Vrapče je naziv za srednjevjekovno kmetsko selište zagrebačke Crkve. U stara vremena to naselje se zvalo Rabuč. Kasnije je dobilo samostalnu općinsku upravu.

Za pojavu izvornog imena Rabuč pretpostavlja se da ili potječe od starohrvatskog imena Raba (najstariji poznati žitelj na području Vrapča) ili od stanovnika koji su bili robovi Kaptola (Ropče).

Po drugoj teoriji, ime Vrapče naselje je dobilo po vrapcima – pticama su nekada u velikom broju obitavale na tom mjestu (analogija naziva slično krajevima u kojima ima npr. dosta kestena – kestenovac ili hrastova – hrašće i sl.)

————————————————————————————————————

Vrbik

Vrbik je naselje koje se nalazi u zagrebačkoj gradskoj četvrti Trnje, u kojoj se predstavlja kao Mjesni odbor.

Površina MO Vrbik je 23,66 ha, a broj stanovnika prema popisu stanovništva iz 2011. godine je 3.352.

Smješten je između Avenije grada Vukovara (sjever), ulice Ivana Lučića (istok), Slavonske avenije (jug) i Poljičke ulice te Gagarinovog puta (zapad).

MO Vrbik smjestio se između MO Miramare (istok), Martinovka (sjever), Cvjetnica (zapad) i Cvjetno naselje (jug).

Naseljavanje Vrbika i formiranje današnjeg naselja počelo je tek početkom 20. stoljeća.

Na Vrbiku su smještene važni Zagrebački objekti – Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Otvoreno pučko učilište, Filozofski i Fakultet strojarstva i brodogradnje, poslovni neboder Eurotower (trenutno najviši neboder u Hrvatskoj; kako je smješten je na kosom terenu u obzir se uzimaju dvije visine: 94 m od kote ulaznog platoa ispred tornja (Lučićeva ulica); najviša visina 96 m s druge strane, od ulaza u garažu (Humboltova ulica); visina zgrade od poda najnižeg podzemnog kata do najvišeg vrha je 109,5 m) te vjerojatno najpoznatije zgrade Zagreb (i Vrbika) su – Rakete.

Rakete su tri nebodera (za svoje vrijeme) modernog i specifičnog izgleda zbog svoje antipotresne armirano – betonske konstrukcije nalik raketi. Zgrade su smještene uz Slavonsku aveniju, a uz rakete izgrađene su garaže na kojima je plato te veliki park.

Povijest Vrbika

Prvo spominjanje Vrbika datira još iz spisa iz 17. i 18. stoljeća. Vrbik je tada bio šumarak i pašnjak u sastavu sela Trnja.

Ime je dobilo po Vrbama – stablima kojih je u tom predjelu bilo puno, a pogoduje im blizina vode (u slučaju Vrbika – rijeke Save).

Danas se zna da je tamo postojalo korito Savišća koje je kasnije isušeno.

————————————————————————————————————

Vrhovec

Vrhovec je naselje koje se nalazi između Šestinskog dola i Jelenovca, a kroz njega prolazi i istoimena ulica.

Naselje karakteriziraju obiteljske kuće.

Kroz ulicu i naselje prolazi autobusna linija ZET-a koja povezuje Vrhovec i Mandaličinu ulicu.

Povijest Vrhovca

Vrhovec je staro naselje gradskih kmetova, koje se nalazilo na istoimenom brdu između potoka Kunišćaka i Jelenovca.

1631. godine spominje se kao administrativno središte folnegije okolnih zaselaka.

————————————————————————————————————

Vugrovec

Vugrovec je naselje u gradskoj četvrti Sesvete, a podijeljeno je na Gornji i Donji Vugrovec.

Nalazi se 15 kilometara od centra Zagreba i 5 od centra Sesveta.

Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, Gornji Vugrovec ima 306 stanovnika te 103 obiteljska kućanstva, a prostire se na 2,08 km². Donji Vugrovec ima 452 stanovnika te 125 obiteljska kućanstva, i prostire se na 0,49 km².

Sa ostatkom grada Vugrovec je povezan autobusnom linijom ZET-a 261 `Dubec – Sesvete – Vugrovec – Goranec`.

Kako se Vugrovec smjestio na istočnim obroncima Medvednice, planinarenje je vrlo popularno – u Vugrovcu postoji Planinarski dom Nad Vugrovcem, koji je zaštićeni spomenik kulture. Dom je otvoren vikendom i pruža ugostiteljsko planinarske usluge.

U mjestu se nalazi i najstarija tisa (biljna vrsta iz porodice taxaceae, bobičasta ploda i izrazito otrovnih tamnozelenih iglica) u Hrvatskoj, zaštićeni spomenik prirode.

U Vugrovcu postoji osnovna škola (jedna od sedam na Sesvetskom području), Opća ambulanta, Župni ured sv. Franjo Ksaverski, Dobrovoljno vatrogasno društvo (DVD Vugrovec) i Kulturno umjetničko društvo Dragutin Domjanić.

Povijest Vugrovca

Naziv za srednjevjekovno selo koje se nalazilo uz gornji tok Vugerov potoka, neposredno ispod antičkog grada.

U Vugrovcu je izgrađen kaštel od strane biskupa Timoteja (u XIII. stoljeću), u kojem je (navodno), kao biskupijski kaštelan živio plemić imenom Paris, odakle i ime jednog dijela Vugrovca koji se zove, ovisno o kartama Paruševina ili Paruževina.

Postoje dvije općepoznate teorije o podrijetlu imena Vugrovca – obje se slažu da je Vugrovec dobio ime po Ugrinu, no, sporan je njegov identitet. Po jednoj teoriji Ugrin je bio naziv za Mađara, dok je po drugoj Ugrin bio starohrvatski plemenski župan Ugrinu iz roda Kukara.

Župan Ugrin je jedan od dvanaest hrvatskih plemenskih starješina koji su 1102. godine potpisali ugovor s mađarskim kraljem Kolomanom o uspostavi zajedničke Hrvatsko – Ugarske države.

Prvo pisano spominjanje imena Vugrovec bilježi se u Povelji kralja Emerika iz 1201. godine, u kojoj se spominje posjed zagrebačkog biskupa – Vugrovec (predii Vgra).

1991. godine naselje Vugrovec se dijeli na Gornji i Donji Vugrovec.

————————————————————————————————————

Vukovina

Vukovina je mjesto koje se nalazi u zagrebačkoj županiji južno od Save, nekoliko kilometara južno od Velike Gorice.

U sastavu je Zagrebačke županije, broji 947 stanovnika (po popisu iz 2011. godine) i nalazi se na 102 metra nadmorske visine.

Poštanski broj naselja je 10419.

U mjestu se nalazi osnovna škola (otvorena je 10. rujna 1976. godine, a sagrađena je nakon što je stara izgorjela u velikom požaru), župna crkva Pohoda blažene djevice Marije te mjesno groblje.

U mjestu postoji nogometni klub NK Ban Jelačić, a natječe se u Jedinstvenoj zagrebačkoj županijskoj ligi (4. stupanj nogometnih natjecanja u Hrvatskoj).

Sa Velikom Goricom (i Zagrebom) povezana je autobusnim linijama ZET-a (Zagrebačkog električnog tramvaja), ali i ostalim linijama drugih autoprijevoznika.

Povijest Vukovine

Selo pokraj Čiča koje je dobilo ime po jednom od potomaka Vukote.

Po tom Vukoti se danas naziva i Vukomeričko gorje (južno od Save), prije zvano Pomen gora.

Prvi se puta u pisanim dokumentima spominje 1630. godine, u viziti arhiđakona Martina Bogdana.

Do teritorijalne reorganizacije u Hrvatskoj, nalazila se u sastavu stare zagrebačke prigradske općine Velika Gorica.

————————————————————————————————————

Zavrtnica

Zavrtnica je ime ulice koja spaja Radničku cestu i Branimirovu ulicu, a u njoj se nalaze poslovne zgrade.

Zavrtnica, zajedno sa Radničkom cestom, u 20. stoljeća bilo je srce zagrebačke industrijske zone – danas se na bivšim tvorničkim parcelama intenzivno razvijaju nove poslovne zone.

Gradi se isključivo korporacijska arhitektura, a planira se revitalizacija i novi poslovni centar grada koji se sve više širi prema istoku. Novi City, kako se često naziva, trebao bi nastati na području trokuta Radnička cesta – Zavrtnica – Heinzelova ulica i povezivati Donji grad sa Zračnom lukom. Na tom bi se potezu gradila poslovna zona sa visokim tornjevima dok bi se istočno od Heinzelove ulice (produžetak paralelan s Novom Branimirovom) gradila stambeno – poslovna zona.

Povijest Zavrtnice

Staro ime za poljane gdje su zagrebački građani imali svoje vrtove, a ime se sačuvalo do danas.

U popisu zagrebačke okolice iz 1631. godine, u Zavrtnici se navodi tek nekoliko naseljenih kuća gradskih kmetova.

————————————————————————————————————

Zapruđe

Najstarije novozagrebačko naselje Zapruđe se nalazi južno od gradskog parka Bundek, sjeverno od avenije grada Dubrovnika, istočno od avenije Većeslava Holjevca i zapadno od Mosta Mladosti.

U njemu živi malo više od 8000 stanovnika.

Zapruđe je poznato i po svojim izgledom specifičnim zgradama – limenkama.

Naselje pripada gradskoj četvrti Novi Zagreb istok.

U naselju postoji osnovna škola Zapruđe, dječji vrtić, poštanski ured, kvartovski trgovački centar, ambulanta i više sportskih igrališta.

Naselje je sa ostatkom Grada povezano tramvajskim linijama 6, 7, 8 i 14, te noćnom linijom 31.

Najveći trg u naselju je Meštrovićev trg, koji su izgradili sami stanovnici Zapruđa tzv. samodoprinosom (lokalni javni prihod). Na tom Trgu se održavaju, sada već tradicionalni, Dani Zapruđa.

Povijest Zapruđa

Stambeni dio naselja gradio se od 1963. do 1968. godine, a građeno je kao plansko naselje koje bi osim funkcije stanovanja, zadovoljilo i niz drugih potreba stanovništva. No, dio predviđene infrastrukture nikada nije izgrađen.

Kada je naselje građeno, smatralo se elitnim kvartom, jer su tamo stanove dobivali zaslužni političari, sportaši, glazbenici i slični.

Najveći dio Zapruđa izgrađen je montažnim načinom građenja – betonska konstrukcija zgrade na koju su postavljene oplate (JU-60 i JU-61), čije je jedno od obilježja aluminijska oplata, pa se te zgrade danas nazivaju limenkama. Krajem 1960-ih, nakon završetka izgradnje limenkâ, u naselju su sagrađeni neboderi.

Novozagrebačko naselje Zapruđe dobilo je ime zbog svog smještaja – nalazilo se iza (danas nepostojeće) željezničke pruge i starog zagrebačkog željezničkom mosta (nalazio se istočno od Mosta mladosti, a od njega je su ostali samo temelji vidljivi uz korito rijeke Save).

Zapruđe spominje i August Šenoa u romanu Zlatarevo Zlato iz 1871. godine, u kojem se navodi da je u drugoj polovici šesnaestog stoljeća Zapruđe bilo `imanje i posjed medvedgradski na desnoj obali Save`.

Zapruđe se može pohvaliti da je u njemu odrastao veliki broj glazbenika, a u njemu su svoje početke zabilježile grupe poput grupe Film, Pips, Chips & Videoclips te Klinske Pomore (preteča Psihomodo Popa).

Kvartovska proslava Dani Zapruđa je multimedijska priredba, koja svoje korijene nalazi u 70-im godinama prošlog stoljeća. Na Danima Zapruđa (kako se ta priredba tada zvala) uz projekcije filmova na otvorenom, na improviziranoj pozornici nastupali su u svojim počecima, novovalne zvijezde i zapruđanski rock`n`roll klinci.

1987. godine ta priredba se ugasila, da bi je 2000. mala, ali odlučna grupa entuzijasta ponovo pokrenula pod današnjim imenom – Zapruđe uživo.

————————————————————————————————————

Žitnjak

Žitnjak je administrativno spojen sa bivšom općinom Peščenica, sa kojom tvori Gradsku četvrt Peščenica – Žitnjak.

Zagrepčani pod toponimnim pojmom Peščenica ili Pešćenica (obje varijante su ispravne) najčešće smatraju njezin dio koji se nazivao Stara Peščenica, a omeđuju ga Zvonimirova, Heinzelova i Nova Branimirova ulica.

Sa ostatkom grada je povezan sa više tramvajskih i autobusnih linija ZET-a.

Žitnjak je jedna od najvećih industrijskih zona u Gradu Zagrebu.

Na Žitnjaku, u predjelu Savica Šanci, nalazi se skupina manjih jezera, šljunčara i ostataka nekadašnjih rukavaca rijeke Save. Prostiru se na ukupnoj površini od 131,05 ha i predstavljaju jedinstven kompleks vodnoga i parkovno – šumskog krajolika. To područje je od 1991. godine `zaštićeni krajolik s izdvojenim zoološkim rezervatom`. Oko jezera stanište je našlo više od 150 vrsta ptica, među kojima su 53 vrste močvarica.

U naselju Petruševec nalazi se za Zagreb značajno vodocrpilište. U planu je gradnja novih bunara, čime bi ono (uskoro) trebalo postati najvećim gradskim vodocrpilištem.

Povijest Žitnjaka

Žitnjak je bio naziv poljane u neposrednoj blizini prisavskog naselja Petruševca.

U prošlosti je tok rijeke Save išao sjevernije od Petruševca i Filipovca, pa je današnji Žitnjak bio na strani Turopolja.

Isprva se kraj zvao Filipovac, po Filipu, sinu Dobšinom.

Nema dokumenata koji objašnjavaju naziv Žitnjak, a vrlo vjerojatno su na toj poljani stanovnici sijali žito.

Izgradnja Glavnog odvodnog kanala (GOK, kako se danas službeno zove), bio je povod da Gradska skupština 1900. godine, za vrijeme načelnika Adolfa pl. Mošinskog, pripojila Žitnjak gradu Zagrebu. Naime, gradska izvješća osamdesetih godina 19. stoljeća spominju `veliki pomor pučanstva` u Zagrebu (više od 30%), a uzrok tomu su našli prvenstveno u lošoj kanalizaciji i nezdravim stanovima. Naime, svi izljevi tadašnje gradske odvodnje (a grad je tada imao oko 30.000 stanovnika) završavali su kod `državnog kolodvora` (današnji Željeznički kolodvor), što je, vremenom, izazvalo ekološko zagađenje. Kako bi Grad zaustavio zagađivanje, 28. prosinca 1892. godine Gradska skupština naložila je da se započne s potrebnim radovima na odvodnom kanalu, od `državnog kolodvora` prema istoku, s uljevom u rijeku Savu kod `sela Žitnjak`.

[/et_pb_text][et_pb_image src=”https://kalapresence.hr/wp-content/uploads/2020/01/Simboli-grada-Zagreba.png” _builder_version=”4.0.2″][/et_pb_image][et_pb_text admin_label=”Simboli grada Zagreba” _builder_version=”4.0.2″ hover_enabled=”0″]

Simboli grada Zagreba

Svaki grad ima nešto po čemu je jedinstven .. a po čemu je Zagreb, izdvojili smo na ovoj stranici.

Htjeli bi napomenuti da ova lista simbola ne opisuje sve gradske simbole, a neke povijesne činjenice o njima možda i nisu potpuno točne ili do kraja objašnjene.

Pronađete li grešku u tekstu ili o navedenom Simbolu grada Zagreba znate nešto više, molimo javite nam.

——————————————————————————————–

Arheološki park Andautonija

Andautonija je starorimsko naselje i municipij u blizini rijeke Save na mjestu današnjega sela Ščitarjevo, južno od Zagreba i u blizini Velike Gorice.

Tu rimsku naseobinu osnovali su Rimljani u 1. stoljeću poslije Krista na tadašnjem toku rijeke Save, te je do kraja 4. stoljeća bila glavno upravno, političko i kulturno središte tog dijela Panonije.

Andautonija je strateški izgrađena na trasi rimske ceste Siscia – Petovio (Sisak – Ptuj). Bila je municipij u obliku nepravilna šesterokuta s visokim pravnim statusom, a tijekom 400 godina i administrativno – upravni, kulturni te vjerski centar zagrebačkog dijela Posavine.

Postajao je termalni kompleks s vodovodom, kanalizacijom i sustavom za zagrijavanje prostorija.

Izgradnjom Andautonije počinje urbanizacija tog dijela Panonije, koja traje do kraja 4. stoljeća. Nakon Andautonije i njenog urbanizacijskog procesa, nema značajnije urbanizacije sve do druge polovice 20. stoljeća.

Arheološki park Andautonija otvoren je 1994. godine u Ščitarjevu. Arheološko nalazište s ostacima zgrada i ulica otvoreno je za javnost, a pod brigom je Arheološkog muzeja u Zagrebu.

——————————————————————————————–

Botanički vrt Prirodoslovno – matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Botanički vrt je u vrijeme osnutka 1889. godine, zajedno s Botaničko – fiziološkim zavodom pripadao Matematičko – prirodoslovnom odjelu Mudroslovnog (Filozofskog) fakulteta, a od 1946., zajedno s Botaničkim zavodom u sklopu Biološkog odjela, postaje dio Prirodoslovno – matematičkog fakulteta, koji je osnovan te godine.

Zbog svoje velike obrazovne, kulturno – povijesne i turističke vrijednosti, te sveukupnog značenja za grad Zagreb i Republiku Hrvatsku, Botanički vrt PMF-a je od 1971. godine zakonom zaštićen kao spomenik prirode i kulture (spomenik vrtne arhitekture).

Vrt vode četiri stručna suradnika botaničara, a njeguje ga 7 vrtlara i pomoćno osoblje.

Potrebu osnivanja botaničkog vrta u Zagrebu istaknuo je 1876. godine tadašnji rektor Sveučilišta prof. Stjepan Spevec, a ujedno je davao veliku podršku prof. Bohuslavu Jirušu koji je nastojao da se ta zamisao provede u djelo. Jiruš je radio na ostvarenju te ideje do 1886., kada se vratio u Prag. Na katedri za botaniku naslijedio ga je prof. dr. Antun Heinz, koji je 1889. od Kraljevske zemaljske vlade dobio zadatak da izradi nacrt i uredi botanički vrt. Nacrt je izradio zajedno s nadvrtlarom Viteslav Durchanekom. 1889. godine, kada je izrađen nacrt, smatra se godinom utemeljenja Botaničkog vrta, a prof. Heinz njegovim osnivačem.

Radovi na uređenju počeli su 1890. kada je izgrađena vrtlarska kuća (danas zgrada ravnateljstva), a Vrt opasan drvenom ogradom koja je poslije zamijenjena uresnom, željeznom ogradom. Prvi zemljani radovi započeli su 1891., a prva sadnja 1892. Vrt je izgrađen u tzv. pejzažnom stilu sa slobodnim skupinama drveća i krivudavim stazama, a samo je cvjetni parter strogo simetričnih crta. 1911. godine u Botaničkom je vrtu izgrađen morski akvarij, koji danas više ne postoji.

Pripadnost Sveučilištu od samog početka odredila je Vrtu prvu i osnovnu namjenu – da služi sveučilišnoj nastavi i znanstvenom radu iako je već i u ona davna vremena imao funkciju gradskog perivoja. Dapače, tada je to bio uvjet pod kojim mu je gradska općina dodijelila zemljište.

Hrvatska, iako mala europska zemlja (56.594 km²), ima vrlo bogatu i zanimljivu floru, koju čini oko 5500 svojti papratnjača i sjemenjača. Da bi se to bogatstvo sačuvalo, i Botanički vrt, zajedno s drugim stručnim i znanstvenim institucijama, uvelike se posvećuje istraživanju, uzgoju i zaštiti hrvatskih autohtonih biljaka, a i informiranju i ekološkom obrazovanju, kako studenata i učenika, tako i ostalih posjetitelja Vrta.

Samo nekoliko godina nakon osnutka, Botanički je vrt imao vrlo bogatu zbirku bilja. No tijekom vremena ona je zbog mnogih okolnosti znatno smanjena. Najsiromašnija bila je nakon Drugoga svjetskog rata, ali dolaskom stručne upraviteljice dr. Sale Ungar, u roku od nekoliko godina ponovno je obogaćena te brojčano postigla gotovo maksimum koji se mogao doseći s obzirom na površinu vrta.

Od značajnijih projekata u drugoj polovici prošlog stoljeća treba spomenuti izgradnju novog staklenika 1985., obnovu željezne ograde i javnog zahoda (1986.), izgradnju nove kotlovnice za grijanje staklenika (1989.), izgradnju kupolastog staklenika zapadno od partera (1995.) te novog staklenika za prezimljavanje bilja (1996.).

I posljednjih godina, zahvaljujući donacijama Grada Zagreba, Vrt se obnavlja i uređuje. Od velike su važnosti projekti obnove fontane i pojedinih staklenika, izgradnje ograde od kovanog željeza na istočnom obodu Vrta, a posebice potpuna obnova izložbenog paviljona (radovi dovršeni 2007.).

Kako doći do Botaničkog vrta

Botanički vrt nalazi se na Marulićevom trgu 9a (između Miramarske na istoku, Runjaninove na zapadu, ulica Antuna Mihanovićeva i Vladimira Vodnika na sjeveru i željezničke pruge na jugu).

Glavni ulaz za posjetitelje na sjevernoj je strani Vrta, iz Mihanovićeve ulice (ulaz za invalide je na istoj strani, pedesetak metara dalje). Do Vrta možete doći pješke ili jednim od tramvaja koji prolaze Mihanovićevom i Savskom ulicom.

Radno vrijeme Botaničkog vrta u Zagrebu

Vrt je za posjetitelje otvoren od 1. travnja do 1. studenog svake godine (po potrebi, zbog lošeg vremena ili drugih tehničkih problema, otvaranje može biti odgođeno za tjedan dana). Ulaz u Vrt je slobodan.

Zimi je Botanički vrt zatvoren, a kada je otvoren, dostupan je za razgledavanje svaki dan, osim na Veliku Gospu (15. kolovoza) i na Uskrs.

/ ponedjeljak – utorak: 9 – 14.30 sati
/ srijeda – nedjelja: 9 – 19 sati (18*)
*u rano proljeće i kasnu jesen

Pravila ponašanja u Botaničkom vrtu

Botanički vrt i njegov sadržaj (građevine, infrastruktura, biljke i životinje) zaštićeni su 1971. kao spomenik prirode i kulture. Stoga se posjetitelji mole da se prilikom boravka u Vrtu drže slijedećih pravila

• zabranjeno je: trgati, oštećivati i otuđivati biljke, sakupljati plodove, sjemenke i ostale dijelove biljaka
• kretati se zelenim površinama i kamenjarama (djeca moraju radi sigurnosti biti pod stalnim nadzorom odrasle osobe)
• kretati se biciklima, motorima, skateboardima, romobilima, motorkotačima, koturaljkama ..
• uvoditi pse (iznimka su psi vodiči za slijepe osobe) i ostale kućne životinje
• uznemiravati i loviti životinje u Vrtu (ptice, kornjače, žabe, ribe, puževe, kukce, ..)
• također je zabranjeno: otuđivati, trgati i premještati natpise (etikete) s imenima biljaka; galamiti, glasno slušati glazbu i na bilo koji drugi način uznemiravati ostale posjetitelje; fotografirati u komercijalne svrhe bez dozvole uprave vrta;

Botanički vrt ljekovitog bilja Fran Kušan

Zagreb ima još jedan Botanički vrt – u neposrednoj blizini Instituta Ruđer Bošković, u Schrottovoj ulici 39 nalazi se fakultetski botanički vrt Botanički vrt ljekovitog bilja Fran Kušan Farmaceutsko – biokemijskog fakulteta.

——————————————————————————————–

Bundek – gradski park i jezero

Bundek danas

Nakon nastanka, a naročito nakon obnove i revitalizacije 2006. godine, Bundek je omiljeno šetalište i kupalište stanovnika Novoga Zagreba.

Proteže se sjevernim rubom četvrti Novi Zagreb – istok, a smješteno je južno od rijeke Save, istočno od Mosta slobode, zapadno od Mosta mladosti i sjeverno od naselja Središće i Zapruđe.

Bundek se sastoji se od dva jezera, od kojih veće, istočno, služi kao kupalište, a manje je rezervirano samo za ptice i ribe (ornitološki rezervat). Površina zapadnog dijela jezera je 28.000, a istočnog dijela 35.000 m2.

Do Bundeka je vrlo jednostavno doći gradskim javnim prijevozom ZET-om – sa istočne strane možete doći tramvajima linija 6, 7 i 8 te po noći noćnom linijom 31), a sa zapadne autobusim linijama ZET-a koje kreću sa Glavnog kolodvora.

Bunek je prvi park otvoren u Zagrebu nakon 50 godina.

Povijest Bundeka

Bundek je nekoć bio prvo i najpopularnije zagrebačko kupalište. Nastao je 1955. godine iskapanjem i vađenjem šljunka za potrebe izgradnje Zagrebačkog velesajma (paviljona i prometnih površina).

Pošto se kopalo ispod razine podzemnih voda, tako je nastalo jezero dugačko oko 500 metara i najveće širine oko 200 metara. Iskopavanje šljunka nastavilo se do 1960. za potrebe izgradnje Mosta slobode.

Kako se Bundek nalazi na vodonosniku, iskopanu rupu napunila je voda, pa je ova šljunčara nakon prestanka iskapanja postala kupalište. Postupno je Bundek uređivan i dograđivan pa je sedamdesetih godina postao popularno rekreacijsko okupljalište.

Promjenom morfoloških i hidroloških značajki rijeke Save početkom 80-tih godina koje su uzrokovale neodgovarajuće sanitarne uvjete na Bundeku, Sanitarna inspekcija Grada Zagreba zabranila je kupanje na tom jezeru.

Od tada Bundek postaje zapuštena džungla u srcu Zagreba koja je privlačila samo ribiče i zagrižene ljubitelje prirode.

Navodno je Bundek dobio ime po Josipu Bundeku, stanovniku Zapruđa, prvom utopljeniku na jezeru, tadašnjoj šljunčari.

——————————————————————————————–

Cmrok – izletište, šetalište i sanjkalište

Cmrok danas

Cmrok je naziv za park i brdo smješteno u sjevernom dijelu Zagreba, na obroncima Medvednice. Cmrok je popularno zagrebačko izletište i sanjkalište, a okružuju ga ulice Tuškanac i Jurjevska.

Do Cmroka se može doći autobusima javnog prijevoza (ZET Zagreb) linijama 101, 102 i 105.

Cmrok je u sastavu zagrebačke gradske četvrti Gornji grad – Medveščak.

Galeriju fotografija zagrebačkog Cmroka možete pogledati ovdje.

Povijest Cmroka

Cmrok je bio naziv brda na sjevernoj strani Gradeca (Griča). U ispravama iz 18. stoljeća spominje se i pod imenom Smrek, pretpostavlja se zbog okolne smrekove šume.

Također, postoji i druga verzija nastanka imena Cmrok .. Naime, tamo je nekada postojala gostionica koju je držao stanoviti gospodin Rok, poznatiji pod nadimkom Bajs (gospodin je svirao bajs, pa se za tu gostionicu govorilo i Kod Bajsa, op. a.). Kako su se ondašnja gospoda voljela hvaliti poznavanjem njemačkog jezika, prilikom odlaska u tu gostionicu govorili su `idemo zum Rok`.

I tako je vremenom iz zum Rok iskrivljavanjem prešlo u Cmrok.

Sredinom 80-ih godina 19. stoljeća Cmrok je postao popularno zagrebačko izletište i šetalište, a tu su se održavali i prvi skijaški tečajevi u Zagrebu.

——————————————————————————————–

Spomen – groblje i park revolucije Dotršćina

Spomen – groblje i park revolucije Dotršćina jedan je od najvećih parkova u Gradu Zagrebu i obuhvaća površinu od oko 2 km2 (oko 365 katastarskih jutara), uglavnom šumske površine.

Proteže se između Maksimira i planine Medvednice, na istoku se naslanja na ulicu Štefanovec, na zapadu na ulice Čret i Jazbina te na jugu na Svetošimunsku ulicu. Nalazi se u gradskoj četvrti Maksimir.

Park je dobio ime po potoku Dotršćina (Doktorščina) koji se spušta s Medvednice i istoimenim brežuljcima koji su nekada bili kaptolsko dobro pod hrastovom šumom. Ta šuma je posječena tijekom Drugog svjetskog rata, dok je današnja šuma pretežito grabova.

Park kako danas izgleda, dovršen je 1968. godine.

Prostor parka je povijesno spomen obilježje. To je mjesto najvećeg masovnog zločina u modernoj povijest Zagreba – od 1941. do 1945. godine, na toj lokaciji fašističke vlasti ubile su više tisuća građana, ponajviše iz Zagreba i okolice, ali i drugih.

Prema posljednjim istraživanjima koja su provedena 1985. godine, procijenjeno je u toj šumi pogubljeno više od 7.000 ljudi, ponajviše antifašista, među kojima je bilo oko 2.000 članova Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ).

Ukupan broj ljudi ubijenih u Zagrebu i okolici, prema dostupnim podacima je preko 18.000. Taj broj vjerojatno nije konačan, ali teško da će ikada moći sa sigurnošću utvrditi točan broj žrtava.

Od poznatijih komunista, u Dotršćini je 17. srpnja 1941. strijeljan Ivan Krndelj (član KPJ od 1919. godine i član Pokrajinskog komiteta za Hrvatsku i Slavoniju). Ostali poznatiji intelektualci koji su ovdje našli smrt su Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Ognjen Prica i August Cesarec.

Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Zagreba, 5. kolovoza 1963. godine potpisao je ugovor sa Vojinom Bakićem, prof. dr. Josipom Seisselom, Silvanom Seissel i Angelom Ratković za prostorno, oblikovno i idejno hortikulturno rješenje spomen – parka Dotršćina, koji je obuhvaćao idejno rješenje Doline grobova, idejno rješenje starog ulaznog prostora sa Svetošimunske ceste i makete dvije skulpture iz provizornog materijala.

Uređenje ovog parka završeno je 1968. godine, kada je na visoravni kod ulaza sa Svetošimunske ceste podignut spomenik Vojina Bakića svim žrtvama ubijenim u Dotršćini.

Osim središnjeg spomenika kristaličnog oblika od nehrđajućeg čelika, Bakić je u Dolini grobova, jednom od stratišta u Dotršćini, izradio šest do sedam kristaličnih skulptura. Čitav prostor i padine prekriveni su bršljanom ne bi li žrtve bile spokojnije…

Osim spomen – obilježja, uz put koji ide Dolinom grobova postavljene su mramorne ploče s uklesanim stihovima Ivana Gorana Kovačića i Jure Kaštelana.

Ostvarenjem spomenika strijeljanima u Dotršćini, Vojin Bakić dovršio je pročišćavanje spomenika svakih suvišnih detalja, proces koji je započeo ostvarenjem spomenika Ivanu Goranu Kovačiću u Lukovdolu. Sve plohe i linije na centralnoj skulpturi u Dotršćini svedene su na minimum i jednostavnost, što stvara određenu igru svijetla i sjene, ovisno o kutu promatranja. Ovom skulpturom Bakić ne definira posjetitelju što se ovdje dogodilo, skulptura je samo apstraktna posveta svim strijeljanima, lišena bilo kakve naracije ili ideologiziranosti.

Spomen – park nikada nije dovršen – u planu su bile izrade spomen – obilježja Zagrepčanima poginulima u Narodno – oslobodilačkoj borbi (NOB) na ostalim frontama u Jugoslaviji, na savezničkim frontama izvan Jugoslavije, u Španjolskom građanskom ratu, u Oktobarskoj revoluciji i komemorativni i manifestacijski prostor s imenima žrtava. Uslijed ekonomsko – političkih promjena tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, obustavljena je daljnja izgradnja spomenika u parku.

Spomenički kompleksi u spomen – parku Dotršćina

• centralni spomenik (put mučeništva)
• dolina grobova (strijeljanima u šumi od 1941. do 1945.)
• spomen obilježje poginulima u Zagrebu od 1941. do 1945.
• spomen – obilježje revolucionarima i domoljubima poginulima u Zagrebu od 1919. do 1941.
• spomenik poginulima za oslobođenje Zagreba 1945.

——————————————————————————————–

Kula Lotrščak i Grički top

Kula Lotrščak jedan je od najpoznatijih simbola grada Zagreba. Nalazi se na Gradecu – zagrebačkom Gornjem gradu, uz nekadašnja mala gradska vrata Dverce na šetalištu Josipa Jurja Strossmayera (popularni Stross).

Uz Kamenita vrata i Popov toranj, kula Lotrščak se smatra se do danas najbolje sačuvanim objektom gradskog obrambenog sustava, a zbog svoje povijesne vrijednosti, zaštićeno je kulturno dobro Republike Hrvatske.

Lotrščak se isprva zvao kula od Dverca, ali od 1646. godine, od kada je u njemu smješteno zvono (lat. campana latrunculorum – zvono pljačkašâ, razbojnikâ, ili iskrivljeno starozagrebački lotrijašâ) počeo se zvati Lotrščakom.

Kula po svom četvorinastom tlocrtu, po strukturi zidova i po proporcijama romanički je fortifikacijski objekt koji se nakon svoje obrambene funkcije prilagođavao potrebama raznih vremena. Visoka je 19 metara, a zajedno sa krovištem (5) i kupolom (6), visoka je 30 metara.

Kula Lotrščak je otvorena za posjete turista, a na vrhu se nalazi kupola s vidikovcem, odakle `puca` i najljepši pogled na Zagreb.

Svoj današnji izgled kula je dobila u 19. stoljeću, nakon pregradnji koje je izveo njemački arhitekt Kuno Waidmann (Tigerfeld, 8. ožujka 1845. – Graz, 4. listopada 1921.).

U Kuli je smještena zagrebačka znamenitost – Grički top, koji svakog dana pucnjem označava podne. Top proizvodi buku od 140 dB, a za mirnih dana, pucanj se čuje i južno od rijeke Save. Topom upravlja gradski topnik, a Zagreb je jedini grad na svijetu koji svakodnevno obilježava podne pucnjem iz topa.

Prvi put se takav način označavanja podneva dogodio 1. siječnja 1877. godine. Inicijativu je pokrenuo gradski vijećnik Đuro Deželić, a tim činom se obilježava uspješna obrana Zagreba od Osmanske navale.

Prema legendi, Hasan – paša Predojević predvodio je osmanlijsku vojsku u opsjedanju zagrebačke utvrde Grič, u kojoj se nalazila kula Lotrščak na čijem je najvišem prozoru bio postavljen top. Dok je jednog proljetnog dana Hasan – paša sjedio okružen agama i begovima u svom šatoru, njegov kuhar je donio velikog pijetla na srebrnom pladnju. Odjednom se, točno u podne, začuo strašan prasak – svi su se šatori od siline udara urušili, a begovi, age, sva vojska i posluga dali su se od straha u bijeg. Tako je top spasio Grič i Zagreb, a Predojević se više nije vratio s vojskom na ovu neosvojivu utvrdu.

Prvotno je top bio smješten u zgradi Hidrometeorološkog zavoda, a kasnije je premješten na današnju lokaciju – u kulu Lotrščak na Griču.

Zanimljivo je da je današnji top peti po redu, a dobiven je od JNA za Univerzijadu 1987. godine. Top kalibra 76 milimetara proizveden je 1943. godine u Sjedinjenim Američkim Državama. Streljivo za top proizvodi hrvatska tvrtka specijalizirana za eksplozive, a puni se barutom zalijepljenim u slijepljenim slojevima kartona, koji se nakon pucnja razleti i padne u listićima podno kule Lotrščak.

Topovi koji su s kule pucali prije današnjega, nalaze se izloženi u Muzeju grada Zagreba.

Top ima kontinuitet pucanja od 1877. godine do danas, osim za trajanja Prvog svjetskog rata, pa sve do 1928. godine.

Uz golubove, posjetitelji Zagreba koji ne znaju za taj običaj u podne se jako iznenade i prestraše, a Zagrepčani ih hrabro i ponekad sa podsmijehom gledaju i namještaju svoje satove.

——————————————————————————————–

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu – središnja i najstarija kazališna institucija u Hrvatskoj

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu središnja je i najstarija kazališna institucija u Hrvatskoj, u kojoj djeluju tri ansambla: operni, dramski i baletni.

Godišnje se izvede najmanje dvanaest premijera, što uz dvadesetak repriznih naslova rezultira s više od dvjesto dvadeset scenskih izvedbi po sezoni. Kao središnja nacionalna kuća Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu njeguje raznovrstan program te uz uprizorenja djela domaćih autora različitih stilova i razdoblja, izvodi i djela klasičnoga i suvremenog svjetskog repertoara.

Zgrada Hrvatskog narodnog kazališta otvorena 1895. godine u Zagrebu na tadašnjem Sveučilišnom trgu (danas Trg Republike Hrvatske), a projektirana je za 750 gledatelja. Neobarokna zgrada HNK je remek – djelo kasnog historizma austrijskog arhitekta Ferdinanda Fellnera i njemačkog arhitekta Hermanna Helmera.

Novo kazalište svečano je otvoreno 14. listopada 1895., kad je u 14 sati austro-ugarski car Franjo Josip I. sa balkona kazališta, pred brojnim Zagrepčanima i gostima iz svih hrvatskih krajeva, simbolično izveo zadnji udarac srebrnim čekićem, što ga je za tu prigodu izradio kipar Robert Frangeš Mihanović.

Prva predstava u novoj zgradi je održana istoga dana u 19 sati, također u nazočnosti cara i brojnih uzvanika. Predstava Slava umjetnosti, bila je alegorijski scenski prolog u tri slike Stjepana Miletića uz glazbu Ivana pl. Zajca, u čemu su nastupali prvaci Drame, Opere i Baleta, a izvedena je i osma slika Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski.

Zgrada Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu je do danas imala dvije obnove. Prva obnova trajala je od 18. svibnja do 14. listopada 1937. godine kada su rekonstruirani tehnički uređaji te druga, sveobuhvatnija građevinska obnova i rekonstrukcija od 1. veljače 1967. do 27. studenoga 1969. godine.
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu

Tada je obnovljeno je i zapadno krilo zgrade Kola, koje je za potrebe kazališta podignuto tijekom njegove gradnje, a koje se podzemnim hodnikom ispod Hebrangove ulice (Zeleni val) povezalo sa zgradom Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu – najstarija i središnja nacionalna kazališna institucija

Povijest Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu (HNK), najstarije i središnje nacionalne kazališne institucije, započinje tridesetih godina 19. stoljeća u okviru političkih i kulturalnih ideja hrvatskoga narodnog preporoda. No, umjetničkom i profesionalnom konstituiranju matičnoga kazališta hrvatskoga glumišta u Zagrebu prethodi višestoljetni scensko – kazališni kontinuitet.

U povijesti kazališta nikada se nije odustajalo od onoga što je duboko u njegovom umjetničko – repertoarnom kanonu – hrvatski jezik i hrvatsko umjetničko stvaralaštvo (književna i glazbena djela hrvatskih autora – baštinska i nova, glumci, plesači, pjevači, redatelji, likovni umjetnici, dirigenti, ..).

Istodobno, to izrazito nacionalno obilježje ne znači zatvaranje u vlastita dvorišta, nego upravo obrnuto. Igranje široke svjetske literature te svojevrstan scenski kozmopolitizam i umjetnička otvorenost ne samo prema susjedstvu, presudno je obilježje naše kazališne i kreativne živosti od samoga osnutka, u repertoaru kao i u umjetničkom sastavu svih ansambala: umjetnici iz različitih zemalja i kultura dolazili su ovamo, gostovali ili ostajali kod nas živjeti, ostavljajući duboke tragove svoje kreativne energije.

——————————————————————————————–

Zagrebačka Katedrala – Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava

Zagrebačka katedrala, ili punim imenom Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava, najveća je i najmonumentalnija hrvatska sakralna građevina i jedan od najvrijednijih spomenika hrvatske kulturne baštine. Izgrađena je u neogotičkom stilu.

Katedrala je posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, a suzaštitnik je sveti Stjepan kralj. Nazivaju je katedralom naših velikana – Alojzija Stepinca, Franje Šepera, Franje Kuharića, Zrinskih i Frankopana.

Katedrala je `majka je svih crkava u zagrebačkoj nadbiskupiji`.

Katedrala je dugačka 77, a široka 46 metara. Ima dva tornja (crkvena zvonika) – sjeverni toranj visine 104 metra i južni, visine 105 metara. Površina unutrašnjosti Katedrale iznosi 1617 m2, a može primiti više od 5000 ljudi.

Zvonici Katedrale imaju osam zvona – pet ih visi u sjevernom, a tri u južnom zvoniku, od kojih je najveće zvono Presvetog Trojstva iz 1843. godine, teško 6,5 tona.

U svakom zvoniku smješten je po jedna sat promjera 320 centimetara, teških oko 600 kilograma, a zanimljivo, a izradu novih satova (stari su uništeni korozijom) utrošeno je 8 tona bronce i mjedi.

Uz vjersko i povijesno značenje, Zagrebačka Prvostolnica ima i veliko kulturno i arhitektonsko značenje i jedan je od napoznatijih Simbola grada Zagreba.

U katedrali su pokopani i posmrtni ostaci hrvatskih velikana – hrvatskog bana Petra Zrinskoga, kneza Frane Krste Frankopana (obojica pogubljeni u Wiener Neustadtu 30. travnja 1671. godine), blaženi Alojzije Stepinac i posljednja tri zagrebačka nadbiskupa.

Zanimljivo je da je u Katedrala je građena od litotamnijskog vapnenca, poroznog kamena popularno zvan Bizek, jer se kamen vadio u kamenolomu u zagrebačkom Bizeku. Tijekom obnove, umjesto Bizeka, koristi se kameno travertin koji se doprema iz okolice Rima, a znatno je čvršći i izgledom vrlo sličan originalu.

Zagrebačku biskupiju osnovao je Ladislav I. (1040. – 1095. / mađarski kralj iz dinastije Arpadovića, vladao je od 1077. do 1095. godine) 1094. godine, te je na mjestu Zagrebačke katedrale sagrađena crkva koje je postojala do sredine 13. stoljeća i dolaska Tatara.

1242. godine u svom prodoru, Tatari gotovo u potpunosti ruše Katedralu, nakon čega 1254. godine gradnja crkve počinje iznova.

1624. godine, nedugo nakon što je dobila veliki zvonik, Katedralu su zadesila dva požara koji su joj nanijeli golema oštećenja. Prema izvješću tadašnjega kanonika Jurja Ratkaja, urušio se svod Katedrale, `.. koji je zgnječio i u komade razbio kor, biskupsko prijestolje, pet oltara pod korom, ..`.

1720. godine u Katedrali je postojao trideset i jedan oltar.

Od 19. stoljeća katedrala je simbol Zagreba i cijele Hrvatske, najveći spomenik vjere i kulture, te duhovno središte hrvatskog naroda.

1880. godine, kada je Zagreb zadesio veliki potres, ponovo su srušeni svodove katedrale, a pritom su zdrobljeni oltari, probijen je pod i oštećen (tada jedini) zvonik.

1902. godine počela je obnova u neogotičkom stilu po nacrtima bečkog graditelja Schmidta, a gradnju je vodio Hermann Bollé. Tako Katedrala dobiva današnji izgled sa dva visoka zvonika, visokim krovištem, novim stupovima u svetištu, novim oltarima te grobnicom za zagrebačke nadbiskupe iza glavnog oltara.

1987. godine tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić osnovao je Odbor Zagrebačke nadbiskupije za obnovu katedrale, a od tada su poduzimani opsežni obnoviteljski radovi koji traju i danas. Katedrala se ponajprije obnavlja sredstvima vjernika, no zadnjih su se godina u financiranje obnove uključile i različite državne i gradske ustanove.

——————————————————————————————–

Krvavi most – podsjetnik na mračnu zagrebačku prošlost

Krvavi most danas

Krvavi most je ime kratke zagrebačke ulice koja se nalazi u pješačkoj zoni i povezuje Tkalčićevu i Radićevu ulicu.

To / takvo ime ulice je namjerno ostavljeno, kao podsjetnik na mračnu zagrebačku prošlost, na nemile i nasilne događaje i međusobne susjedske antagonizme.

U njoj se od važnijih javnih ustanova nalazi Gradska knjižnica Marija Jurić Zagorka.

Povijest Krvavog mosta

Krvavi most ime je ulice, kratkog prolaza, koji danas povezuje Tkalčićevu i Radićevu ulicu. Svoje zanimljivo ime ulica je dobila po zbivanjima koja su se događala na tom mjestu.

Naime, u doba srednjovjekovnih sukoba između Kaptola i Gradeca, na tom mjestu su izbijale tučnjave građana sukobljenih strana. Iako nisu zabilježene žrtve, u tim sukobima je bilo razbijenih glava, noseva, koja pokoja polomljena ruka .. Ti nasilni događaji su i glavni razlog da kasnije generacije taj prolaz nazovu Krvavi most.

Sukobi su (navodno) počeli već u 14. stoljeću, a ime Krvavi most u povijesnim spisima prvi put se pojavljuje 1667. godine.

U 18. stoljeću između zaraćenih susjeda postignut je mir. Zajednički su sagradili most i pretvaraju ga u trajnu prometnicu od gornjogradskih bedema s Kamenitim vratima do kaptolskih vrata u današnjoj Skalinskoj ulici.

Taj most (preko potoka Medveščak) povezivao je gradsku općinu s kaptolskim Zagrebom. No, razvojem industrije došlo je do zagađenja koje je natjeralo gradske vlasti na uvođenje kanalizacije. Taj zahvat je doveo do zatvaranja potoka i konačnog rušenja mosta 1899. godine.

Zanimljivo je da je potok preusmjeren u park Ribnjak i današnju ulicu Medveščak, te dalje prema rijeci Savi.

Marija Jurić Zagorka je inspirirana tim prolazom i događajima vezanim uz njega, napisala povijesni roman Tajna krvavog mosta.

——————————————————————————————–

Koncertne dvorane u Zagrebu

Koncertna dvorana (ili simfonijska dvorana) kulturna je građevina koja služi za izvođenje koncerata, opera, mjuzikla i baleta, a po potrebi i predstava. Tijekom 18. i 19. stoljeća uglavnom su služile za koncerte simfonijskih orkestara, zborova i izvedbe baleta, da bi se u 20. stoljeću njihova uloga proširila i na izvedbe djela zabavne, popularne i tradicionalne glazbe. Osim glazbenih događanja, u novije vrijeme se koncertne dvorane koriste i za održavanje skupova, predavanja, kongresa i drugih oblika javnog okupljanja.

U Zagrebu se nalaze sljedeće koncertne dvorane: Dom sportova, Dvorana Cibona (Košarkaški centar Dražen Petrović), Hrvatski glazbeni zavod, Koncertna dvorana Blagoje Bersa, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski i Tvornica kulture.

Dom sportova
• adresa: Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb
• kvart: Trešnjevka
• tag: Dom sportova

• informacije o Domu sportova: Od prvog egzibicijskog nastupa košarkaša Europe i Sjedinjenih američkih država 17. lipnja 1972. godine sve do danas, Dom sportova je mjesto održavanja najvažnijih sportskih događanja, izložbi, estradnih i umjetničkih priredbi, vjerskih i političkih okupljanja.

Dom sportova ima 32.000 m2 korisne površine, od čega je 10.000 m2 poslovnog prostora, a 22.000 m2 služi isključivo sportu. Dom ima osam dvorana u kojima svakodnevno trenira tridesetak klubova, a najpoznatije su Velika i Mala dvorana. Nema mjeseca da se u Domu sportova ne održi događaj po kojem je taj mjesec zapamćen u javnosti i medijima, bilo da se radi o nastupu velikog svjetskog kluba, reprezentacije, europskim i svjetskim prvenstvima, svjetskim ili domaćim glazbenim zvijezdama.

Košarkaški centar Dražen Petrović / Dvorana Cibona
• adresa: Savska cesta 30, 10 000 Zagreb
• kvart: Trešnjevka
• tag: Cibona

• informacije o Ciboni: Košarkaški centar Dražen Petrović (populana Cibona) je višenamjenska sportska dvorana u Zagrebu sa kapacitetom od 5.400 mjesta. Ime je dobila po velikanu hrvatske i svjetske košarke Draženu Petroviću.

Dvorana je službeno otvorena 30. lipnja 1987. godine i u početku je nosila ime Sportski centar Cibona, 4. listopada 1993. godine preimenovana je u Košarkaški centar Dražen Petrović. Dvoranu koristi košarkaški klub Cibona, a koristi se i za koncertne nastupe. 7. lipnja 2006. godine uz dvoranu je otvoren Muzejsko – memorijalni centar Dražen Petrović.

Hrvatski glazbeni zavod
• adresa: Ulica Ivana Gundulića 6a, 10 000 Zagreb
• kvart: Donji Grad – Centar
• web: hgz.hr
• tag: Hrvatski glazbeni zavod

• informacije o HGZ-u: Hrvatski glazbeni zavod (HGZ) najstarija je glazbena ustanova u Hrvatskoj. Osnovana je 1827. godine u Zagrebu kao društvo prijatelja glazbe, tada u javnosti poznat kao Musikverein (Glazbeno društvo).

HGZ je bio pokretač mnogih oblika glazbenog života u Zagrebu – organizirao je koncerte i izgradio zgradu s koncertnom dvoranom, osnovao glazbenu školu, pokrenuo izdanja skladbi hrvatskih autora, te trajno sakuplja građu za glazbenu knjižnicu i arhiv.

U novije vrijeme pokreće i izdavačko – istraživačke projekte (Blagoje Bersa) te priređuje interdisciplinarne susrete u klubu HGZ-a. Za svoje članstvo i širu javnost mjesečno izdaje glasilo HaGeZe.

Koncertna dvorana Blagoje Bersa
• Muzička akademija Zagreb
• adresa: Trg Republike Hrvatske 12, 10000 Zagreb
kvart: Donji grad – Centar
• web: muza.unizg.hr/koncertna-dvorana-bb/
• tag: Dvorana Blagoje Bersa

• informacije o KD Blagoje Bersa: Koncertna dvorana Blagoje Bersa je najnovija zagrebačka koncertna dvorana i nalazi se u zgradi Muzičkoj akademije u Zagrebu. Ima 300 mjesta, a zamišljena je i projektirana da postane, ne samo središte pedagoškoga procesa Muzičke akademije u kojoj je i smještena, nego i novo, prepoznatljivo središte zagrebačkoga i hrvatskoga kulturnoga života.

Promjenjiva geometrija pozornice i gledališta, orkestralna jama, a s obzirom na to i uređaji promjenjive akustike, razni scenski elementi, podizne platforme, povlake, plesni pod, scenska rasvjeta, kino – platno i projektor te vrhunski opremljene video i audio režije omogućuju realizaciju i snimanje glazbenih, scenskih, stručnih događanja i skupova. Na raspolaganju su dva koncertna klavira marke Steinway i Boesendorfer, a također je u planu gradnja velikih koncertnih orgulja.

Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski
• adresa: Trg Stjepana Radića 4, 10 000 Zagreb
• kvart: Trnje
• web: lisinski.hr
• tag: KD Lisinski

• informacije o KD Lisinski: Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski najveća i najvažnija koncertna dvorana u Zagrebu (i Hrvatskoj), nazvana je po velikom hrvatskom skladatelju Vatroslavu Lisinskom (1819-1854, autor prve hrvatske opere Ljubav i zloba), otvorena je 1973. godine.

KD Lisinski se sastoji od Velike dvorane, Male dvorane, četiri salona za sastanke i predvorja (izložbene površine od oko 1.888 m2 horizontalno i 3.000 m2 vertikalno). Velika dvorana prima 1.847, a Mala 304 posjetitelja.

Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski jedan je od Simbola grada Zagreba. Smještena je u neposrednoj blizini hotela Esplanade i International, a kao glazbeno – kongresni centar godišnje ugošćuje više od 760.000 posjetitelja. Vrlo dobro je povezana sa ostatkom grada gradskim prijevozom – tramvajem (Vukovarska ulica i Glavni kolodvor) i autobusom (terminal Glavni kolodvor), a uz Dvoranu je veliko gradsko javno parkiralište.

Tvornica kulture
• adresa: Šubićeva 2 / Lj. Posavskog 1, 10 000 Zagreb
• kvart: Centar
• web: tvornicakulture.com
• tag: Tvornica kulture

• informacije o Tvornici: Tvornica Kulture je polivalentni pogon za proizvodnju raznih programskih sadržaja, koji se sastoji od dva zasebna prostora (Mali i Veliki pogon) koji u teoriji mogu proizvoditi i funkcionirati zasebno ili prema potrebi biti spojeni u jednu cjelinu.

——————————————————————————————–

Park – šuma Maksimir

Park – šuma Maksimir otvorena je 1794. godine, na tada rubnim dijelovima grada Zagreba (i na krajnjim južnim ograncima Medvednice). Nastao je krčenjem autohtone šume hrasta lužnjaka i običnoga graba. Inicijator izgradnje takvog parka bio je biskup Maksimilijan Vrhovec, kada je odlučio da na mjestu stare biskupske šume, zagrepčanima podari park za odmor i rekreaciju. Park Maksimir je i dobio ime prema svom osnivaču – Maksimilijanov mir ili skraćeno – Maksimir.

Nakon smrti biskupa Vrhovca, rad na oblikovanju parka Maksimir nastavio je biskup Aleksandar Alagović (1760. – 1837.). Napustio je prvotnu zamisao oblikovanja u baroknom stilu i započinje s radovima na otvaranju i formiranju livada i prozračivanju parka. Unatoč tome što je izveo malo radova na uređenju parka, Alagoviće je dao snove za formiranje pejsažnog ambijenta koji je naposljetku dovršio i oblikovao nadbiskup Juraj Haulik.

Današnji izgled (englesko – pejzažni stil) park je dobio 1839. godine, a za to se smatra zaslužnim biskup Juraj Haulik, krajnji tvorac i oblikovatelj parka Maksimir kakvog danas poznamo. Za njegovu izgradnju angažirao je skupinu iskusnih austrijskih umjetnika koji su oblikovali carske perivoje u Laxenburgu, Schönbrunnu i Hetzendorfu u blizini Beča, a tu je skupinu vodio vrsni vrtni arhitekt carskih vrtova Michael Sebastian Riedl (1793. – 1872.).

U čast nadbiskupa Haulika, 1839. godine naziv perivoja je promjenjen u Jurja ves, no, nakon njegove smrti vraćen je stari naziv Maksimir.

Površina parka Maksimir je 316 hektara, nalazi se na nadomorskoj visini od 120 do 167 metara, a administrativno pripada zagrebačkoj gradskoj četvrti Maksimir. Zanimljivo, park je površinom velik isto kao i Central park u New Yorku.

1964. godine, budući da od kada je otvoren gotovo uopće nije mijenjan, Maksimir je proglašen spomenikom parkovne arhitekture, te je postao i zaštićeno kulturno dobro.

1925. godine u južnom dijelu parka Maksimir otvoren je Zoološki vrt Zagreb, koji je osnovao Mijo pl. Filipović. Zagrebački Zoo vrt je najstariji zoološki vrt u jugoistočnoj Europi, a na dan otvorenja, u njemu su bile samo 3 lisice i 2 sove.

Maksimir je prvi javni park u jugoistočnoj Europi, ali i jedan od prvih u svijetu. U vrijeme osnivanja bio je jedan od najvažnijih parkovnih ostvarenja tadašnje Austrougarske Monarhije. Do tada su se podizali samo privatni, javnosti nedostupni perivoji uz plemićke dvorce i kraljevske rezidencije.

U Parku je očuvana flora i fauna nizinskih šuma, a u njemu žive mnogobrojne biljne i životinjske vrste. Tako je u Parku zabilježeno više od stotinu vrsta ptica, od kojih se značajem ističu ptice dupljašice (zbog očuvane stoljetne hrastove šume i veliki broj duplji u starim stablima). Populacija Crvenoglavog djetlića (Dendrocopos medius) koji žive u Maksimiru jedna je od najvećih u svijetu, dok je ta vrsta ugrožena u europskim razmjerima. Značajne su i druge vrste životinja vezane uz stare šume, poput vjeverica te nekih vrsta šišmiša (također globalno ugrožene skupine).

U parku se nalazi pet jezera (prirodna i umjetna), od kojih je prvo – uz Maksimirsku ulicu – izgrađeno 1839. godine. Maksimirska jezera nedjeljivi su dio ukupne pejsažne slike parka, što potvrđuje i njihov nastanak paralelno s njegovim oblikovanjem. Visokovrijedna estetska i krajobrazna obilježja jezera od vremena nastanka imaju i utilitarnu funkciju, prvo kao ribnjaci, a zatim kao rekreativne površine namijenjene vožnji čamcima

Nekada je postojalo i šesto jezero kod vojničke streljane u dolini potoka Ivančića, a nastalo je proširivanjem i produbljenjem njegova korita.

Kroz Park protiče sedam potoka – Bliznec, Bukovčak, Dahlia, Maksimirec, Mirni dol, Piškornica i Štefanovec.

Park Maksimir obiluje objektima i spomenicima. Neki od (važnijih) objekata su Švicarska kuća, Vidikovac (populani Kiosk), Paviljon Jeka i Kapela sv. Jurja. Arhitektonski objekti u Parku većinom su djelo graditelja Franje Schüchta (1793. – 1872.).

Vidikovac – poznat i pod nazivom Kiosk, izgrađen je u razdoblju od 1841. do 1843. godine prema projektu Franza Schüchta. Najistaknutiji je objekt Parka, središte iz kojeg se račvaju putevi. Objek ima dva kata visine 17 metara, kvadratičnog trocrta u prizemlju okružen trijemom iznad kojeg je terasa. Javna ustanova Maksimir obnovila je objekt 2002. godine.

Paviljon jeka – jedini sačuvani paviljon u parku Maksimir poznat i pod nazivom Latern – tempel, podignut je poslije 1840. godine prema nacrtu Franza Schüchta. Paviljon je izgrađen u čast božici Eho, pa posebno uspješno udvaja i odbija zvukove, što čini posebnu atrakciju koja je sadržana i u njegovom nazivu. Javna ustanova Maksimir obnovila je objekt 2001. godine.

Švicarska kuća – jednokatnica poznata i pod nazivom Tirolska kuća, građena je prema nacrtu Franza Schüchta, tijekom 1841. godine, a dovršena u jesen 1842. godine. Pripada stiliziranoj rustikalnoj arhitekturi, odakle joj dolazi i naziv. Posebnu vrijednost kući daje Haulikov salon na katu izrađen od drvene oplate i bogato izrezbarenog baroknog stropa koji je pribavio Michael Sebastian Riedl iz augustinskog samostana u Klosterneuburgu kao poklon prepozita Jakoba Ruttenstocka. Prozori i balkonska vrata ukrašeni su s 12 vitraja s prizorima švicarskih i tirolskih krajolika koje je izveo Antun Kothgasser prema predlošcima Antuna Gurka. Javna ustanova Maksimir obnovila je objekt 2005. godine.

Kapelica sv. Jurja – neogotička kapelica izgrađena je u razdoblju od 1862. do 1864. godine, kada je i posvećena. Izgrađena je na mjestu gdje se prije nalazio Narodni hram `na povišenom mjestu blizu ljetovanića` (misli se na Haulikov ljetnikovac). Iako nisu pronađeni izvorni arhitektonski nacrti, iz sačuvanih zapisa je razvidno da se biskup Haulik za projekt i uređenje kapelice obratio tirolskoj radionici Glasmalerei – Anstalt.

Mogila – spomen – humak nastao 1925. godine povodom obilježavanja tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva. Mogilu je projektirao Aleksandar Freundenreich, a podignuo je Hrvatski sokolski savez u spomen na III. hrvatski svesokolski slet održan povodom tog jubileja u Zagrebu od 14. do 16. kolovoza 1925. godine. Mogila je nastala je na mjestu gdje se ranije nalazio paviljon Kišobran. Građena je od grumenova zemlje donesene iz 155 mjesta iz raznih hrvatskih krajeva u kojim se zbio neki značajni povijesni ili pak kulturni događaj tijekom tisućugodišnje hrvatske povijesti. U temeljima humka pohranjeni su predmeti iz hrvatske kulturne baštine, važnije knjige, novine, časopisi te spomenice svih sokolskih društava koje su sudjelovale u gradnji Mogile. Oko humka posađeno je 10 lipa u znak deset stoljeća hrvatskog narodnog života, odnosno hrvatske državnosti.

Mogila je obnovljena 1994. godine, a prilikom obnove humak je obogažen grudom hrvatske zemlje koju je svojim poljupcem blagoslovio Sv. Otac Ivan Pavao II, 10. rujna 1994. godine u zagrebačkoj zračnoj luci.

——————————————————————————————–

Manduševac, fontana po kojoj je Zagreb dobio ime

Manduševac je vjerojatno najpoznatija fontana u Zagrebu, a nalazi se na Trgu bana Jelačića. Fontana je turistička atrakcija i jedan od simbola grada Zagreba.

Fontana za Zagreb ima veliko povijesno značenje – prema legendi Zagreb po njoj dobio ime.

Povijesno, izvor vode Manduševac postoji od davnina, a nalazio se na prostoru bivšeg sajmišta – Harmice – ispod zidina starog Zagreba, koji se tada sastojao od dva grada – Kaptola i Griča.

Stoljećima je Zagrepčanima služio kao izvor vode, a 1852. godine izvor je po prvi put uređen kao javni zdenac.

1898. godine, tada novi zagrebački trg rekonstruiran je i popločan, a tom prilikom izvor / javni zdenac Manduševac je zatrpan. S vremenom je izvor i njegov položaj potpuno zaboravljen, zbog čega je nastalo veliko iznenađenje kad je prilikom rekonstrukcije tadašnjeg Trga Republike (današnjeg Trga bana Jelačića) 1986. godine, Manduševac ponovo pronađen.

Manduševac nije bio u prvotnom planu uređenja trga, ali je na molbu javnosti nakon otkrića plan promijenjen, i od 1987. godine, kada dobija današnji izgled, Manduševac ponovo postoji. Današnji `izvor vode` spojen je na gradski vodovod, a odvod sproveden u gradsku kanalizaciju.

Postoji legenda iz davnina, prema kojoj je na tom zdencu lijepa djevojka Manda srela viteza (hrvatskog bana, vojskovođu??), koji ju je zamolio vode. On joj je (navodno) rekao: `Mando, dušo, zagrabi vode.` Prema toj izreci, i Zagreb i Manduševac su dobili ime – Manduševac prema Mandi, a Zagreb od `zagrabi`.

Manduševac prate i ostale legende. U vrijeme dok je voda iz zdenca bila pitka, govorilo se da će se onaj, tko se u Manduševcu napije vode, uvijek vraćati u Zagreb. Ili kako su govorili stari zagrepčani: `Ak dojdeš v Zagreb i napiješ se vode na manduševačkom zdencu, nigdar iz Zagreba ne buš otišel.`.

Popularna je i predaja koja živi i danas, o Manduševcu kao zdencu sreće koji ispunjava želju ako se u njega ubaci novčić. Stariji Zagrepčani se sjećaju kamene kocke u središtu fontane sa početka devedesetih godina 20. stoljeća, kada taj običaj ponovo vratio, i to u obliku velikih svota novaca u fontani. Taj fenomen je bio toliko velik, da su Crni Jack i Kumpić, likovi popularne zagrebačke serije Smogovci išli u pljačku tih novaca.

Danas se u Manduševac novac više ne ubacuje, ali se u njega, sada već tradicionalno, bacaju maturanti slaveći završetak srednjoškolskog obrazovanja.

Također, Manduševac se danas kao heraldički simboli prikazuje na grbu Zagrebačke županije kao izvor vode.

——————————————————————————————–

Medvednica – Zagrebačka gora

Medvednica ili Zagrebačka gora je planina smješteba sjeverno od Grada Zagreba. Najviši vrh Medvenice je Sljeme, visine 1033 metra.

Planina Medvednica jedno je od najprepoznatljivijih Simbola grada Zagreba te popularno zagrebačko izletničko mjesto do kojeg se može doći cestom ili pješke – planinareći. Od 1963. do 2007. godine na Sljeme se moglo doći i turističkom žičarom, a nakon prestanka njenog rada, prema Sljemenu je uspostavljena autobusna linija ZET-a 140 Mihaljevac – Sljeme.

Skoro cijela površina planine je pošumljena i bogata vegetacijom, zbog čega je 1981. godine zapadni dio Medvednice proglašen parkom prirode. Najnižu zonu Gore pokrivaju šume hrasta kitnjaka i pitomog kestena, a gornjim dijelom prevladava šuma bukve i jele. Uz šume, rasprostranjene su i prizemne biljke – šafran, biskupska kapica, veprina, jaglac, kranjski i crveni ljiljan, visibaba, božikovina, …

Medvednica se prvi put spominje u povijesnim dokumentima 1209. godine pod latinskim nazivom Mons Ursi (hrvatski Medvjeđa planina).

Medvednica je tijekom povijesti stanovništvu koristila i za obranu te su na njoj građene utvrde. Najpoznatija utvrda Medvednice je Medvedgrad, sagrađena u 13. stoljeću na Malome Plazuru, vrhu na južnom dijelu Medvednice, a služila je za obranu Kaptola i biskupskih posjeda.

Druga utvrda je Susedgrad, također sagrađena u 13. stoljeću, a poznata je po bitci koja se dogodila podno njegovih zidina tijekom Seljačke bune (Seljačka buna ili Hrvatsko – slovenska Seljačka buna po suvremenicima nazivana još i Velika seljačka buna ili seljački rat, je buna koja je izbila na susedgradsko – stubičkom vlastelinstvu zbog povećanja rente i terora Franje Tahija 1573. godine).

Prosječna godišnja količina oborina je oko 1300 mm (u Zagrebu na mjernoj stanici Grič prosjek je 840 mm), zbog čega na Medvednici ima dosta izvora i potoka. Prosječna godišnja temperatura je oko 7°C (u Zagrebu je oko 12°C). Snježni pokrivač na vrhu Medvednice traje oko tri mjeseca (100 dana), a najdeblji je u veljači. Sunčanih dana na Medvednici ima zimi znatno više nego u Zagrebu i Zagorju.

Kako je Medvednica planina, na njoj prvi snijeg padne puno ranije nego u Zagrebu. U prosjeku, prvi snijeg pada sredinom listopada. No, 17. rujna 1977. godine, otkada postoje mjerena, zabilježeno je najranije padanje snijega na Sljemenu. Navečer tog dana palo je četiri centimetra snijega. Kako je nastavilo sniježiti i u noći sa 17. na 18. rujna, ujutro je zabilježen sniježni pokrivač od šest centimentara.

Životinjski svijet je na Medvednici dosta reduciran, a ponajviše zbog širenja podsljemenske zone. Medvjedi i vukovi nestali su još u srednjem vijeku, a zadnji ris ubijen je u 19. stoljeću. Danas na Medvednici živi manji broj divljih svinja (i to većinom na zapadnom dijelu Gore), srne, jazavci, vjeverice i zečevi.

Medvednica je nastala izdizanjem dijela Zemljine kore između jasno izraženih rasjeda, zbog čega se u njenom podnožju javljaju izvori tople vode (Stubičke Toplice i Sutinska vrela u Podsusedu). Iako je po svojoj geološkoj građi znatne geološke starosti, pokreti Zemljine kore oko Medvednice još nisu završeni, tako da se u Zagreb bilježi pojačana seizmička aktivnost – Zagreb godišnje protrese oko 400 potresa, od kojih se velika većina uopće ne osjeti.

Najveći potres koji je zabilježen dogodio se 1880. godine i naziva se Veliki potres – bio je jačine 8 stupnjeva Mercallijeve ljestvice, odnosno 6,3 stupnja po Richteru. Razorio je brojne zagrebačke zgrade, poginulo je dvoje ljudi, a 29 ih je teško ozlijeđeno.

Jezgra Medvednice sastoji se od metamorfnih stijena (zeleni škriljevac), a značajne su i naslage taložnih stijena (vapnenca i dolomita), jer su u njima nastali kraški oblici (ponikve, špilje i ponori).

Najviši vrh Medvednice je Sljeme i nalazi se na visini od 1033 metra nadmorske visine. Ostali vrhovi Zagrebačke gore su Malo Sljeme (996 m), Puntijarka (990 m), Cer (862 m), Veliki Plazur (859 m – na njemu je smješten Medvedgrad), Veliki Rog (749 m), Mali Rog (709 m), Tusti vrh (648 m), Tepčina Špica (636 m), Grohot (492 m) i Kameni Svati (482 m).

Bilo (hrbat) Medvednice dugo je 42 kilometra, a proteže se u smjeru sjeveroistok – jugozapad.

Mevednica je premrežena planinarskim stazama – Leustekov put, Bažulovka, Put Miroslavec, Šumarov put, Bikčevićev put, Erberov put, Mlekarski put, Zagrebački put, HPD-ov put, Liječnički put i Gipsov put.

Na Gori su izgrađeni i brojni planinarski domovi – Crveni križ, Kameni svati, Glavica, Risnjak, Grafičar, Tomislavov dom (danas služi kao hotel), Runolist, Rauhova lugarnica, Puntijarka i Lipa – Rog.

Na Medvenici je sagrađeno i puno crkvenih objekata – Crkva Sv. Mirka u Šestinama, Crkva Sv. Ivana Krstitelja u Zelini, Crkva Sv. Šimuna u Markuševcu, Crkva Majke Božje u Čučerju, Kapelica hrvatskih mučenika, Kapelica Sv. Jakoba, Kapelica Majke Božje Sljemenske, Kapelica Majke Božje od Puta, Kapelica Marije Snježne, Kapelica Uzvišenja Sv. Križa, Kapelica Sv. Roka i Župski dvor na Sljemenu.

Uz domove, izgrađena su i Planinarska skloništa – male drvene kućice i nadstrešnice namijenjene odmoru planinara tijekom hoda po planinarskim stazama i sklanjanju od kiše.

Na Sljemenu se nalazi rekreativna skijaška staza. Za skijanje se uređuju Crveni, Bijeli, Zeleni i Plavi spust, te Bijela i Činovnička livada. Postoji i Žuti spust, ali se ne uređuje zbog prevelike strmine.

Skijaše prevoze tri skijaške žičare – trosjedežnica i dvije vučnice (sidro). Skijalištem upravlja gradsko poduzeće Sljeme – Medvednica.

Medvednica ima devet biciklističkih staza – osam kružnih i jedna transverzalna koja ih sve povezuje.

Jedna od najzanimljivijih građevina na Medvednici je Sljemenski radio – televizijski toranj. Ukupno je visok 169 metara – visina s krovom je 92, dok je čelična antena visoka 77 metra. Vrh tornja se nalazi na visini od 1196 metara. Toranj danas nije otvoren za posjetitelje, iako se na razini od 75 metara nalazi prostor predviđen za restoran i koji je bio nakratko otvoren 1983. godine.

Arhitekt tornja je Krešimir Šavor, a izgrađen je od armiranog betona i čelika. Radovi na izgradnji tornja počeli su 1973. godine, a završen je i službeno pušten u rad na obljetnicu radija (50 godina) i televizije (20 godina) 1976. godine.

Kada je pušten u rad odašiljao je dva televizijska (tadašnji TVZ 1 i TVZ 2) i tri radijska programa (tadašnji Radio Zagreb 1, Radio Zagreb 2 i Radio Sljeme).

——————————————————————————————–

Meštrovićev paviljon – Džamija – Dom HDLU

Paviljon Ivana Meštrovića smješten je na jednom od najljepših, najzanimljivijih i najpoznatijih zagrebačkih trgova – na Trgu žrtava fašizma. Ovo arhitektonsko remek – djelo još je poznato pod nazivom Džamija, a službeno ime objekta je Dom HDLU – Dom hrvatskog društva likovnih umjetnika.

Osnovna ideja i razlog nastanka tadašnje nove zgrade je bila gradnja novog reprezentativnog izložbenog prostora u gradu Zagrebu.

Sama zgrada je moderna rotonda stereometrijske čistoće, okružena kolonadama stupova koji stvaraju impresivan trijem. Unutrašnji je prostor strukturiran za polivalentne sadržaje, tako da je velika središnja dvorana primarno namijenjena izlaganju skulptura, a drugim oblicima likovnog izričaja (slike, crteži, fotografije, dizajn) namijenjeni su prostori prstena na katu, balkona središnje dvorane i prizemlja.

Arhitekt zgrade je bio akademski kipar Ivan Meštrović (1883. – 1962.), a sagrađena je 1938. godine, kada se paviljon zvao Dom likovnih umjetnosti kralja Petra I. Velikoga Oslobodioca.

Idejnu skicu za paviljon napravio je Ivan Meštrović, dok su arhitektonski projekt i razradu projekta napravili su arhitekti Harold Bilinić (1894. – 1984.) i Lavoslav Horvat (1901. – 1989.), a samu gradnju obavio je Gradski građevinski ured predvođen arhitektom Ivanom Zemljakom (1893. – 1963.).

Zgrada se gradila četiri godine, od 1934. do 1938.. U vrijeme kada je sagrađen, bio je to jedinstven izložbeni prostor u Europi i svijetu.

Namjena paviljona se mijenjala više puta tijekom njegovog životnog vijeka, a izvorno je sagrađen za reprezentativnu umjetničku galeriju.

Za vrijeme NDH-a (Nezavisne države Hrvatske) zgrada je služila kao džamija. Pregradnja je započela 1942. godine prema planovima Stjepana Planića i Zvonimira Požgaja i dovršena je 1944. godine.

1947. godine u socijalističkoj Jugoslaviji srušena su tri minareta (preostao je samo zdenac pred glavnim ulazom), a paviljon je postao Muzej revolucije, dok se džamija preselila na Borovje.

Poslije Domovinskoga rata vraćena mu je izvorna funkcija i sadašnje ime – Dom hrvatskih likovnih umjetnika.

——————————————————————————————–

Gradska groblja: Popis groblja u gradu Zagrebu i zagrebačkoj okolici

Podružnica Gradska groblja upravlja s 28 groblja, a to su: Mirogoj, Miroševac, Krematorij – Gaj urni, Brezovica, Jakuševec, Klara, Kupinečki Kraljevec, Lučko, Odra, Čučerje, Granešina, Gornje Vrapče, Stenjevec, Starokatoličko groblje, Bolničko groblje, Gračani, Šestine, Markuševec, Remete, Resnik, Markovo polje, Staro groblje Sesvete, Cerje, Glavnica Donja, Kašina, Moravče, Vugrovec Donji i Planina Donja.

Gradska groblja su podružnica u sastavu društva Zagrebački holding d.o.o.
Groblje Mirogoj
• adresa: Aleja Hermanna Bollea 27, 10000 Zagreb
• telefon: +385 1 4696 700
• tag: #Mirogoj

• informacije o groblju Mirogoj:
Do Mirogoja je najjednostavnije doći autobusima ZET-a linijama 106 (Kaptol – Mirogoj – Krematorij) i 226 (Kaptol – Remete – Svetice), koji imaju početno stajalište na autobusnom terminalom Kaptol, pokraj zagrebačke Katedrale (više o groblju Mirogoj pročitajte ovdje).
Groblje Miroševac
• adresa: Mramorni prilaz 53a, 10040 Zagreb
• telefon: +385 1 2851 422
• tag: #Mirosevac

• informacije o groblju Miroševac:
Do groblja se može doći autobusnim linijama ZET-a (javnog prijevoza) 206 (Dubrava – Miroševec) i 230 (Dubrava – Granešinski Novaki) sa autobusnog teminala Dubrava (više o groblju Miroševac pročitajte ovdje).
Groblje Markovo polje
• adresa: Aleja mira 12, 10 360 Sesvete
• telefon: +385 1 2008 436
• tag: #MarkovoPolje

• informacije o Markovom polju:
Do groblja Markovo polje možete doći autobusima ZET-a, linijama 261 (Dubec – Sesvete – Goranec), 262 (Dubec – Sesvete – Planina Donja), 263 (Dubec – Sesvete – Kašina – Planina Gornja) i 267 (Dubec – Sesvete – Markovo Polje) koji kreću sa terminala Dubec (više o groblju Markovo polje pročitajte ovdje).
Krematorij – Gaj urni
• adresa: Remetska cesta 4, Remete, 10 000 Zagreb
• telefon: +385 1 4696 700

• informacije o Krematoriju – Gaj urni:
Do Krematorija je najjednostavnije doći autobusima ZET-a linijama 106 Kaptol – Mirogoj – Krematorij i 226 Kaptol – Remete – Svetice, koji imaju početno stajalište u ulici Kaptol, pokraj zagrebačke Katedrale, te 203 Svetice – Vinec – Krematorij.

Krematorij – Gaj urni otvoren je 1985. godine sjeverno od groblja Mirogoj i jedini je krematorij u Hrvatskoj. Izgled Krematorija autorska je ideja zagrebačkih arhitekata Hržića, Krznarića i Mancea.
Groblje Čučerje
• adresa: Marije Sniježne bb, Čučerje, 10000 Zagreb
• telefon: +385 1 2923 996

• informacije o groblju Čučerje:
Do groblja možete doći autobusom ZET-a linije 209 (Dubrava – Čučerje).

Groblje Čučerje je osnovano 1856. godine, a ovom groblju gravitira stanovništvo iz naselja Dankovec, Jalševec, Slanovec, Čučerje Donje, Čučerje Gornje, Trstenik, Medvedski Breg, Vidovec i Goranec. Površina groblja iznosi oko 1,5 ha, a ima oko 2800 grobnih mjesta. Godišnje se na groblju Čučerje izvrši sedamdesetak ukopa.
Groblje Gornje Vrapče
• adresa: Vrapčanska 166, Vrapče, 10000 Zagreb
• telefon: +38513455652

informacije o groblju Gornje Vrapče:
Do groblja možete doći autobusom ZET-a 125 (Črnomerec – Gornje Vrapče).

Groblje Gornje Vrapče osnovano je u 18. stoljeću na prostoru ponad župne crkve sv. Barbare iz 1700. godine. Ovo groblje za pokapanje svojih pokojnika koriste sva naselja sjeveroistočnog dijela grada od Krvarića i Borčeca na sjeveru, do Vrapča – gornjeg, donjeg i centra (Vrabečaka) na jugu.

Početkom devedesetih godina 20. stoljeća obnovljeno je grobno polje njemačkih vojnika. Prostor groblja zauzima površinu od približno 2,3 ha i na njemu ima oko 5.000 grobnih mjesta. Godišnje se izvrši oko 180 ukopa.
Groblje Gračani
• adresa: Gračani bb, Gračani, 10000 Zagreb
• telefon: +385 1 4696 700

• informacije o groblju Gračani:
Do groblja možete doći tramvajem linije 15.

Gračansko groblje osnovano je u prvoj polovini 19. stoljeća uz crkvu sv. Mihovila, a gravitiraju mu naselja Gračani i Isce. Grobljem je obuhvaćen prostor od 0,34 ha s oko 550 grobova. Zbog pomanjkanja prostora u groblju počelo se s pokapanjem u crkvenom dvorištu, gdje je otvoreno još oko 50 grobova te se na taj način groblje vratilo na svoje ishodišno mjesto iz 1750. godine. Godišnje se izvrši oko 25 ukopa, a u planu je proširenje groblja.
Groblje Granešina
• adresa: Granešina 35, 10000 Zagreb
• telefon: +385 1 7878 543

• informacije o groblju Granešina:
O osnutku groblja Granešina postoje dva izvještaja – prema jednom osnutak se zbio 1831. godine, dok drugi izvori tvrde da je groblje osnovano 1870. godine. Većinom su mala mjesna groblja preseljena iz crkvenih dvorišta osnovom zakonskih odredbi cara Josipa II. početkom 19. stoljeća, pa je za pretpostaviti da je točnija prva godina osnutka.

Ovom groblju gravitiraju zagrebačka naselja Granešina, Čugovec, Oporovec, Branovec, Novoselec, Miroševec, Granešinski Novaki, te dio Degidovca, Čulinca i Starog Retkovca. Površina granešinskog groblja iznosi oko 2,0 ha i s oko 2200 grobnih mjesta, većinom grobova. Godišnje se na groblju Granešina izvrši sedamdesetak ukopa.
Groblje Jakuševec
• adresa: Jakuševečka ulica bb, Jakuševec, 10 020 Zagreb
• telefon: …

• informacije o groblju Jakuševec:
Do groblja možete doći autobusima ZET-a linija 295, 307 i 308.

Jakuševečko groblje nastalo je u prvoj polovini 19. stoljeća, kada je izgrađena župna crkva sv. Marka Evanđelista 1832. godine.

Danas se grobljem koriste stanovnici sljedećih okolnih naselja – Hrelić, Mičevec, Grdovčak, Petruševec i sâm Jakuševec. Veličina groblja iznosi 0,60 ha gdje se nalazi oko 1000 grobova. Godišnje se izvrši tridesetak ukopa.

Svakako valja istaknuti lijepi, jednostavno zatravljeni, ulazni prostor u groblje i drvenu crkvu sv. Marka Evanđelista.
Groblje Markuševec
• adresa: Markuševačka cesta bb, Markuševec, 10 000 Zagreb
• telefon: +385 1 4696 711

• informacije o groblju Markuševec:
Do groblja možete doći autobusom ZET-a linija 205 (Dubrava – Markuševec – Bidrovec) i 233 (Mihaljevac – Markuševec).

Markuševečko groblje je osnovano 1826. godine i nalazi se u zagrebačkom podsljemenskom naselju Markuševec. Ranije groblje iz 1690. godine bilo je uz župnu crkvu sv. Šimuna i Jude Tadeja, gdje se i danas nalazi prostrano crkveno dvorište. Lokalni naziv groblja je Groblje kod Skuzina.

Ovom groblju gravitiraju naselja gradske četvrti Podsljeme Bidrovec, Bačun – Gračani, Deščevec, Gornji Markuševec, Markuševačka Dubrava, Markuševačka Trnava, Popovec i Štefanovec. Na groblju se godišnje obavi osamdesetak ukopa, zauzima prostor oko 1,8 ha. Na njemu se nalazi oko 2.500 grobnih mjesta.
Groblje Odra
• adresa: Svetog Izidora bb, Odra, 10 020 Zagreb
• telefon: +385 1 6219 633

• informacije o groblju Odra:
Groblje Odra jedno je o stariji zagrebačkih groblja – osnovano je prije približno 160 godina. Ranije se odransko groblje nalazilo uz župnu crkvu sv. Jurja i Imena Marijina iz 1781. godine.

Uz Odru, ovom groblju još gravitiraju i Buzin, Hrašće, Mala i Velika Mlaka, Lukavec, Gornja Lomnica, pa i stanovnici dijelova Novog Zagreba. Površina groblja zauzima oko 3 hektara s oko 2600 grobova, a godišnje se izvrši oko 120 ukopa.
Groblje Remete
• adresa: Remete bb, Remete, 10000 Zagreb
• telefon: +385 1 4696 700

• informacije o groblju Remete:
Groblje Remete osnovano je na današnjem lokalitetu 1812. godine. Ovom groblju gravitiraju naselja Remete, Gornji Bukovac, Bukovac Naselje, Donji Bukovac i Bliznec.

Na površini od 0,60 ha, koliko zauzima prostor groblja, nalazi se oko 1000 grobova. Godišnji se izvrši ukop 50 pokojnika. Nema mogućnosti za proširenje groblja. U blizini groblja je župna crkva s ostacima pavlinskog samostana koja se nalazi pod zaštitom.
Groblje Resnik
• adresa: Resnička bb, Resnik, 10 000 Zagreb
• telefon: +385 1 4696 700

• informacije o groblju Resnik:
Groblje Resnik je osnovano u krajem 18. ili početkom 19. stoljeća, nakon što je iseljeno iz crkvenog dvorišta. Ovom groblju gravitiraju stanovnici naselja Resnik, Ivanja Rijeka, Žitnjak, Resnički Gaj, Trnava i Vukomerec.

Na prostoru od 0,7 ha smjestilo se oko 900 grobova. Godišnje se obavi petnaestak ukopa.

Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Resniku evidentirana je kao Hrvatski spomenik kulture. U tijeku je otkup zemljišta za gradnju mrtvačnice.
Groblje Stenjevec
• adresa: Samoborska cesta 63, 10000 Zagreb
• telefon: +38513734310

• informacije o groblju Stenjevec:
Osnutak groblja Stenjevec moguće je pretpostaviti negdje prema sredini 19. stoljeća, iseljavanjem iz obližnjeg crkvenog dvorišta gdje su i danas vidljivi tragovi nekadašnjeg groblja.

Groblje zauzima površinu od 1,7 ha s oko 5000 grobnih mjesta. Godišnje se izvrši oko 220 ukopa i u planu je proširenje groblja. Stenjevačkim grobljem koriste se stanovnici sljedećih naselja – Stenjevec, Gornji Stenjevec, Perjavica, Borčec, Špansko, Gajnice i Podsused.

Uz groblje se nalazi crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije iz 12. stoljeća, koja je registrirani spomenik kulture.
Groblje Sveta Klara
• adresa: Mrkšina 67, Sveta Klara, 10 000 Zagreb
• telefon: +385 1 6522 777

• informacije o groblju Sveta Klara:
Do groblja Sveta Klara možete doći autobusom ZET-a linije 133 (Savski Most – Sveta Klara – Čehi).

Uz groblje se nalazi crkva Svete Klare.
Groblje Šestine
• adresa: Šestinska cesta bb, Šestine, 10 000 Zagreb
• telefon: +385 1 4696 700

• informacije o groblju Šestine:
Do groblja se može doći autobusom ZET-a linije 102 (Britanski trg – Šestine – Mihaljevac).

Osnutak šestinskog groblja moguće je vezati s izgradnjom crkve sv. Mirka koja je datirana s 1622. godinom. Župna crkva sv. Mirka zajedno s grobljem evidentirana je kao spomenik kulture. U bliskoj budućnosti, osim proširenja groblja, planirano je izgraditi i novu mrtvačnicu.

Površina groblja iznosi oko jednog hekstar i ima oko 1.900 grobnih mjesta. Godišnje se na groblju Šestine izvrši oko 70 pogreba. Ovom groblju gravitiraju naselja Bijenik, Dedići, Lukšić, Prekrižje, Kraljevac, Mikulići i Šestine.

——————————————————————————————–

Rijeka Sava

Rijeka Sava je pritoka rijeke Dunav i jedna je od tri najdulje rijeke u Hrvatskoj – dugačka je 940 km (druge dvije su Drava i Kupa).

Površina slijeva rijeke Save je 95.720 km2. Prosječan istijek vode na ušću je 1760 m³/s, a maksimalni 5.000 m³/s, dok je najveći istijek na prijelazu zime u proljeće.

Led se na rijeci Savi stvara svake godine.

Rijeka Sava nastaje spajanjem Save Dolinke (koja izvire u dolini između Triglava i slovensko – austrijske granice kod Kranjske Gore) i Save Bohinjke (nastaje izljevanjem iz Bohinjskog jezera kod mjesta Ribčev Laz) u blizini Lancova u Sloveniji, a utječe u rijeku Dunav u Beogradu (Sava je najvodonosnija pritoka Dunava).

Jednim dijelom čini riječnu granicu između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine te potom između Bosne i Hercegovine i Srbije.

Širina riječnog korita u Zagrebu je 100 metara, a najveća širina joj je do 700 metara (Šabac). Na ušću u Dunav širina Save je 290 metara.

Važniji pritoci rijeke Save od izvora prema ušću su:

– lijeve pritoke – Savinja, Sutla, Krapina, Lonja, Orljava i Bosut
– desne pritoke – Ljubljanica, Krka, Kupa, Una, Jablanica, Vrbas, Ukrina, Bosna, Tinja, Drina i Kolubara

Od 1. lipnja 2007. godine, kada je u Zagrebu taj dan službeno proglašen Danom rijeke Save, svake se godine obilježava Dan rijeke Save s ciljem promicanja značaja rijeke Save za sve zemlje u slivu, njenih iznimnih ekoloških vrijednosti i socio – ekonomskih potencijala.

Rijeka Sava u Zagrebu nije plovna (plovna je tek od Siska), a nije niti pitka, ponajviše zbog razvijene industrije i otpadnih voda koje se (većinom) ne pročišćuju. Usprkos tome, nije rijetkost na Savi vidjeti ribiče.

Za jedan od razloga zagađenosti Save često se (neopravdano) smatra Nuklearna elektrana Krško u Sloveniji (NEK), ali osim kontroliranog zagrijavanja, NEK nema drugih štetnih utjecaja.

——————————————————————————————–

Uspinjača – spoj Gornjeg i Donjeg grada

Gradska uspinjača je jedan od najpoznatijih simbola grada Zagreba, a iako joj to nije bila prvotna namjena, vremenom je postala i nezaobilazna turistička atrakcija grada Zagreba.

Puštena je u promet 8. listopada 1890. u tadašnjoj Bregovitoj ulici (današnja ulica Josipa Eugena Tomića), a kao inicijator izgradnje navodi se D. W. Klein, osječki poduzetnik. Ideju za izgradnju uspinjače dobio je prebrojavanjem prolaznika koji su se penjali i spuštali po 165 stuba koje su spajale zagrebački Gornji i Donji grad. Zaključio je da bi izgradnja uspinjače, kakvu je tada imala Budimpešta, bila isplativa investicija. Ideju je iznio čelnicima grada Zagreba, i nakon razmatranja, postignut je dogovor o četrdesetogodišnjoj koncesiji – 12. prosinca 1888. isti potpisan. Radovi na izgradnji počeli su 6. svibnja 1889. godine.

Nakon što je puštena u promet (8. listopad 1890.), Uspinjača je omogućila brzu vezu između sve većega Donjega grada i staroga, gornjeg dijela Zagreba, koji je u to doba bio središte političkoga, administrativnoga i duhovnog života.

Trasa je bila dugačka 66 metara i postala je najkraća žičana željeznica na svijetu namijenjena javnom prijevozu, a pogonio ju je parni stroj.

Prvih godina postojanja Uspinjača je imala nekoliko imena (nadimaka) – zagrebačka uspinjača, funicular, željeznica na uže od žice, arni uzvo, drahtseilnahn, stara dama i zapinjača. Ipak je taj stroj bio nešto najmodernije što se pojavilo u Gradu i izazivao je veliko zanimanje građana. Koliko je to bilo davno, govori i podatak da je Uspinjača godinu dana starija od konjskog tramvaja.

Kabine Uspinjače bile su podijeljene na razrede – odjeljci prvog i drugog razreda. Razlika, osim u udobnosti, bila je i u cijeni – vožnja u jednom smjeru prvim razredom stajala je tri, a drugog dva novčića.

Promjena vlasništva

Iako je ugovor potpisan na četrdeset godina, Klein je zadržao vlasništvo nad Uspinjačom samo dvije godine. U travnju 1892. godine, nakon većeg kvara koji je Uspinjaču zaustavio na nekoliko dana, pregledom je zaključeno da zbog stalnih kvarova na postrojenju i nedostataka na građevinskom dijelu objekta cijelu konstrukciju treba temeljito obnoviti. Gradske vlasti potaknute tim izvještajem, zatražile su njezinu rekonstrukciju.

Kako je Klein, financijski iscrpljen gradnjom Uspinjače i neočekivano slabim povratom sredstava ubrzo ostao bez novca, preuređenja se prihvatila firma Ganz et co., preuzevši Kleinovo poduzeće pod dug. Upravu i vodstvo novog poduzeća preuzela je Hrvatska sveopća kreditna banka iz Zagreba. Zanimljivo je da jedan od naziva novog Zagrebačkog čuda, zapinjača, proširio među građanima zbog neprestanih kvarova i zastoja.

Nova tvrtka pokrenula je generalnu obnovu koja je trajala punih devet mjeseci – skinut je cijeli pogonski stroj, demontirane su tračnice, te uzdužni i poprečni pragovi. Obnovljena, ali samo malo manje nepouzdana i često neisplativa, Uspinjača je nakon 40 godina rada, konačno 12. prosinca 1928. godine, prešla u ruke grada Zagreba.

Iako ovih devet mjeseci prekida rada izgleda puno, Uspinjači to nije bio najduži prekid u rada… On će se dogoditi četrdesetak godina kasnije. Rad Uspinjače zaustavljen je 1970. godine zbog obnove koja je trajala više od četiri i pol godine.

Na posljednjoj godišnjoj skupštini Dioničkog društva parne uspinjače, povodom likvidacije dioničkog društva dioničarima je objavljenja odluka: “Čast nam je izvijestiti Vas da smo temeljem ugovora od 12. prosinca 1888. godine, sklopljenog s općinom grada Zagreba, predali dana 12. prosinca 1928. godine željeznicu sa svim napravama i inventarom, dakle cjelokupnom društvenom imovinom, bez ikakve odštete, gradskoj općini. Dioničarska glavnica u cijelosti je izgubljena te uslijed toga dioničari na račun svojih dionica ne dobivaju ništa.”

Uspinjaču preuzima Grad Zagreb

Grad koji je preuzeo upravljanje nad Uspinjačom, donio je 14. ožujka 1929. godine odluku da je administrativno upravljenje predano na Gradskoj štedionici, a prometne, tehničke i financijske poslove preuzeo je Zagrebački električni tramvaj.

Tom odlukom dolazi i novo vrijeme za Uspinjaču – ZET je zamijenilo tračnice, a umjesto na drvene pragove, pričvršćene su na nove željezne nosače ubetonirane u postojeće zidano podnožje. Stari vagoni zamijenjeni su novima – kabine su dobile veće prozorima, a izgubile su odjeljke prvoga i drugog razreda.

Uklanjanjem unutarnjih pregrada kabine su dobile jedinstven prostor, s više zraka i svjetla, u kojemu su putnici bili komotniji, a ujedno su, u slučaju duljeg zastoja, mogli lakše izaći iz vagona na pomoćne stube.

U ožujku 1934. godine, nakon velikog kvara parnog stroja uslijed dotrajalosti, Uspinjačin motor je zamijenjen električnim. Novi motor se pokazao vrlo kvalitetnim rješenjem – smanjena je buka i zagađenje, a vožnja je postala ugodnijom, brža i sigurnija.

Moderno doba Uspinjače

Veća obnova Uspinjače dogodila se 1969. godine. Vrlo popularno zagrebačko javno prometalo tada je ostvarivalo prosječno 55.000 vožnji na godinu, pa je zamor materijala postao primjetan. Građevinski inspektorat Sekretarijata za komunalne poslove, građevinarstvo i saobraćaj Gradske uprave Zagreba (današnji Gradski ured) obustavilo je 21. prosinca 1969. rad Uspinjače.

Za građane, ZET je uveo, za istu cijenu karte, autobusnu liniju (vozio je minibus) prema Gornjem gradu.

Obnova Uspinjače je zbog neriješenih financijskih pitanja trajala mnogo dulje nego što se očekivalo. Djelomično je razlog i to što se prvim pregledima otkrilo stvarno stanje Uspinjače – cijelo postrojenje je bilo u toliko lošem stanju da se odlučilo da će se sagraditi nova uspinjača. Nakon četiri godine, u listopadu 1973. počinju građevinski radovi na obnovi. Sredstva potrebna za obnovu namaknuta su dijelom ZET-ovim sredstvima, Gradskom dotacijom i gradskim i bankovnim kreditima.

Novi stanični objekti oblikom i izgledom napravljeni su identično starima, čime je očuvana izvorna arhitektura toga zakonski zaštićenog spomenika tehničke kulture. Jedino je na gornjoj postaji, umjesto dotadašnja dva vozna otvora, sagrađen samo jedan, širi, čime je strojar koji upravlja vožnjom dobio bolji vidik na prugu, a stubište za nuždu (koje se nalazi između obaju kolosijeka) dovedeno je izravno u postaju.

Veliki stari pogonski zupčanici s izmjenjivim drvenim zupcima, vučno uže i ostali vitalni dijelovi postrojenja, predani su na čuvanje Tehničkom muzeju. Od stare je uspinjače ostao samo zidani vijadukt, koji se, iako građen samo od opeke još potkraj 19. stoljeća, pokazao dovoljno jakim i izdržljivim da podnese daljnji promet.

No zato je obnovljen armirano – betonski donji postroj pruge, instalirana je nova automatizirana pogonska, sigurnosna i zaštitna oprema, a sagrađene su i nove estetski dotjerane kabine.

1974. – novo doba Uspinjače

Nakon obnove i pokusne vožnje pod opterećenjem (u kabine je utovareno tri tone pijeska u vrećama), Uspinjača je nakon najdulje radne pauze u svojoj povijesti (više od četiri i pol godine), obnovljena i uljepšana, svečano puštena u promet 26. srpnja 1974. Osim estetskih promjena, vožnja Uspinjačom je postala ugodnija, bez vibracija i naglih promjena brzine.

Od novijih zahvata istaknut ćemo 2004. godinu, kada se na Uspinjaču ugrađuje hidraulična podizna platforma za lakši pristup osobama s invaliditetom, i 2005. godinu, kada je uoči 115. obljetnice, Uspinjača temeljito obnovljena, a upravljački pogon osuvremenjen.

Tehnički detalji Uspinjače

• dužina pruge: 66 m
• visinska razlika: 30,5 m
• nagib pruge: 52 %
• pomjer čeličnog užeta: 22 mm
• širina kolosijeka: 1,2 m
• snaga motora: 37 kW
• prosječna brzina vožnje: 1,5 m/s
• trajanje vožnje: 64 s
• kapacitet kabine: 28 odraslih putnika / 16 sjedećih i 12 stajaćih mjesta

Kako je Uspinjača popularna među Zagrepčanima, svjedoči i dječja pjesmica o Uspinjači:

Uspinjača

Dva konopa, dva kotača,

dvije kutije i dva vozača,

uspinje se pa se vraća,

uspinje se pa se vraća

eto, to je uspinjača.

——————————————————————————————–

Zrinjevac

Trg Nikole Šubića Zrinskog, popularni Zrinjevac, jedan je od najpoznatijih i najljepših zagrebačkih trgova. Park je perivoj s alejom od 220 platana posađenih 1872. godine.

Zrinjevac je nezaobilazan je dio gradske turističke posjete i jedan od najprepoznatljivijih simbola grada Zagreb.

Dio je tzv. Zelene potkove (ili Lenucijeve potkove), urbanističke cjeline koju čine sedam zagrebačkih donjogradskih trgova (Trg Nikole Šubića Zrinskog, Trg Josipa Jurja Strossmayera, Trg kralja Tomislava, Trg dr. Ante Starčevića, Trg Marka Marulića, Trg Ivana, Antuna i Vladimira Mažuranića te Trg maršala Tita) i Botanički vrt, a prostire se na površini od 12.540 m2.

Zrinjevac je dobio svoje ime 1866. godine, dok se prije toga zvao Novi trg. Park na tom novom trgu svečano je otvoren 14. lipnja 1873. godine, na mjestu gdje se do tada održavao stočni sajam (1826. sajam se sa Trga bana Jelačića – Harmice preselio na Zrinjevac, a 1870. na Sajmišni trg, današnji Trg maršala Tita).

Odluka o uređenju do tada blatnjavog i neuređenog zemljišta, donesena je povodom 300.-te obljetnice pobjede nad Turcima tijekom obrane grada Sigeta i obljetnice smrti hrvatskog velikana Nikole Šubića Zrinskog.

Projekt za preuređenje trga napravio je 1870. godine novi gradski mjernik, prvi moderni zagrebački urbanist, Rupert Melkus (1833. – 1891.).

Nakon izgradnje, po ljepoti i uređenju natjecao se sa raskošnim parterom trga Franje Josipa I. (kasnije kralja Tomislava).

U sredini parka nalazi se glazbeni paviljon, u kojem se redovito održavaju promenadni koncerti i razne priredbe, a njega je 1891. godine Eduard Prister sagradio o svom trošku i darovao ga gradu Zagreb. I njega je projektirao, naravno, Hermann Bollé.

Paviljon je postavljen u središtu Parka, na mjestu gdje je razmatrano (između ostalog) i postavljanje velikog spomenika Nikoli Šubiću Zrinskom.

Na sjevernom dijelu parka stoji meteorološki stup postavljen 1884. godine, također dar gradu Zagrebu vojnog liječnika i amatera meteorologa dr. Adolfa Holzera. Meteorološki stup mjeri vlagu, pritisak i temperaturu zraka, a od 1960. godine za njega se brinu urari Lebarovići (koji se brinu i za javne gradske satove).

Stup je također projektirao Hermann Bollé, a izrađen je od istarskog mramora. Meteorološki instrumenti nabavljeni su u Njemačkoj, u gradu Göttingenu, a sat je djelo zagrebačkog urara Königa. Zanimljiv je po tome što mu kazaljka svaki dan prelazi puni krug od 24 sata. Stup je originalno oko sebe imao željeznu ogradu, koja je skinuta polovicom prošlog stoljeća.

Mjerni instrumenti nisu u skladu sa propisima Svjetske meteorološke organizacije, a kako je Državni hidrometeorološki zavod dio te organizacije, podaci tih instrumenata se ne vode kao službeni podaci, nego kao turistička atrakcija i privremeni orjentir.

U parku postoje i tri fontane – popularni blizanci i gljiva. Gljiva, ili Bolleova gljiva izgrađena je 1893. godine i postavljena u sjevernom dijelu parka. Kada je postavljena, fontana je, uz ismijavanja zbog svog izgleda, proglašena i kao neuspjelo djelo, jer se voda izljevala iz bazena, pa je taj dio parka bio konstantno poplavljen. Gljiva ili Vrganj je 1975. godine obnovljena, kamen je zamijenjen granitom, popravljeni nedostaci i danas fontana služi zagrepčanima na ponos.

Osim Bolleove gljive, na južnom dijelu 1894. godine izgrađena su dva bazena sa vodoskocima.

Južni dio parka Zrinjevac rezerviran je za hrvatske velikane – tamo je postavljeno šest poprsja hrvatskih značajnih ličnosti – Julija Klovića (1879.), Andrije Medulića (1879.), Krste Frankopana (1884.), Nikole Jurišića (1886.), Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1911.) i Ivana Mažuranića (1911.).

Na Zrinjevcu se nalaze sjedišta važnih hrvatskih institucija – na sjevernoj strani trga smješten je Vrhovni sud Republike Hrvatske, na zapadnoj strani Arheološki muzej u Zagrebu, na južnoj strani Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, te na istočnoj strani Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske te Županijski sud u Zagrebu.

[/et_pb_text][et_pb_image src=”https://kalapresence.hr/wp-content/uploads/2020/01/Pošte-Zagreba.png” _builder_version=”4.0.2″][/et_pb_image][et_pb_text admin_label=”Poštanski brojevi” _builder_version=”4.0.2″]

Popis poštanskih ureda i poštanskih brojeva

Bedenica – 10 381
Belovar – 10 363
Brestovje – 10 437
Bregana – 10 432
Brezovica – 10 257
Buševec – 10 417
Donja Bistra – 10 298
Donja Lomnica – 10 412
Donja Pušća – 10 294
Donja Zelina- 10 382
Donji Dragonožec – 10 253
Dubranec – 10 418
Dubrava – 10 342
Dubravica – 10 293
Dugo Selo – 10 370
Farkaševac – 10 344
Gorica Svetojanska – 10 453
Gornji Stupnik – 10 255
Graberje Ivaničko – 10 313
Gradec – 10 345
Hrvatski Leskovac – 10 251
Ivanić Grad – 10 310
Ivanja Reka – 10 373
Jakovlje – 10 297
Jastrebarsko – 10 450
Kalje – 10 456
Kašina – 10 362
Kloštar Ivanić – 10 312
Komin – 10 383
Kostanjevac – 10 455
Krašić – 10 454
Kravarsko – 10 413
Križ – 10 314
Kupljenovo – 10 295
Lijevi Dubravčak – 10 316
Lonjica – 10 341
Lučko – 10 250
Luka – 10 296
Marija Gorica – 10 299
Nova Kapela – 10 343
Novo Čiče – 10 415
Novoselec – 10 315
Oborovo – 10 372
Orle – 10 411
Pisarovina – 10 451
Pokupsko – 10 414
Posavski Bregi – 10 311
Preseka – 10 346
Prigorje Brdovečko – 10 291
Rakov Potok – 10 436
Rakovec – 10 347
Samobor – 10 430
Sesvete – 10 360
Sesvetski Kraljevec – 10 361
Sošice – 10 457
Strmec Samoborski – 10 434
Sveta Nedelja – 10 431
Sveti Ivan Zelina – 10 380
Sv. Martin pod Okićem – 10 435
Ščitarjevo – 10 407
Šenkovec – 10 292
Velika Gorica – 10 410
Velika Mlaka – 10 408
Vrbovec – 10 340
Vukovina – 10 419
Zaprešić – 10 290

[/et_pb_text][et_pb_text admin_label=”Bitni brojevi” _builder_version=”4.0.2″]

Važni brojevi telefona u Gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji

Nacionalni broj za sve hitne slučajeve je 112. Policiju možete nazvati na broj 192, vatrogasce na 193, a hitnu medicinsku pomoć na broj 194.

Brojevi hitnih službi u skladu s postojećim Planom numeriranja u Republici Hrvatskoj dostupni su s bilo kojega telefonskog uređaja, uključujući i sve javne telefonske govornice bez naknade.

Telefonski brojevi žurnih službi u Gradu Zagrebu

Hitne službe (jedinstveni
europski broj za hitne službe) 112
Policija 192
Vatrogasci 193
Hitna pomoć 194
Spašavanje na moru 195
Hrvatski autoklub (HAK) 1987
Služba općih informacija 18981
Vremenska prognoza 18166
Državni hidrometeorološki zavod 01 45 65 666
Telefonski imenik 11888
Međunarodni telefonski imenik 11802

Telefonski brojevi dežurnih i komunalnih službi u Gradu Zagrebu

Gradska plinara Zagreb 01 6184 586
01 6302 382

Zagrebparking
– premješena vozila
– pozivanje pauka 01 6421 888
01 6421 881

ZET Zagreb 060 100 001

Gradske ljekarne Zagreb 01 4557 102

GSKG (Gradsko stambeno
– komunalno gospodarstvo)
– hitne intervencije (od 0 do 24 sata) 01 4829 420
01 4829 425

Vodoopskrba 01 6163 999

Odvodnja 01 6163 222

Gradska groblja Zagreb
/ dežurna pogrebna služba
/ od 7.30 do 22 sata 01 4696 700
01 4696 723

Zimska služba Zagreb
/ čišćenje kolnika 01 6422 227
01 6422 228

Zagrebačke ceste 072 500 400

Čistoća Zagreb
/ odvoz glomaznog otpada 01 6146 400
01 6187 046

Zrinjevac
/ ZRINKOFON (održavanje
zelenih površina)
/ hitne intervencije (0-24h) 01 6598 888
01 6598 891
0800 200 202

Zagrebački holding
– pozivni centar 01 6420 000
072 500 400

Zračna luka, TAXI i autobusni i željeznički kolodvor

Zračna luka
Franjo Tuđman Zagreb 060 320 320

Željeznički kolodvor Zagreb 060 333 444

TAXI Zagreb 1212 (Cammeo TAXI)
1414 (Eko TAXI)
1777 (Radio TAXI)

Grad Zagreb – gradska uprava
Centrala Gradske uprave 01 610 1111
0800 199

Komunalno redarstvo Zagreb 01 610 1566

Prometno redarstvo Zagreb 01 616 6131

Zagrebačka županija – kontakt telefoni
Centrala Zagrebačke županije 01 6009 401
Zagrebačke ceste
/ Slavonska avenija 3, 10000 Zagreb 01 2317 517
01 2360 507

[/et_pb_text][et_pb_text admin_label=”Počasni građani Zagreba” _builder_version=”4.0.2″ hover_enabled=”0″]

Počasni građani Grada Zagreba

Grad Zagreb, poput mnogih gradova svijeta, njeguje institut dodjele titule počasnog građana, i to od 1850. godine. Prvi počasni građanin Zagreba postao je 1853. austrijski ministar i političar Alexander von Bach.

Danas je postupak dodjele, od podnošenja prijedloga do čina dodjele ove titule, reguliran člankom 19. Statuta grada Zagreba iz 1999. godine. O proglašenju počasnih građana Grada Zagreba odlučuje Gradska skupština.

Počasnim građaninom Grada Zagreba može se proglasiti osoba posebno zaslužna za promicanje vrijednosti demokratskog društva, povijesnih događaja i tradicija hrvatskog naroda, položaja i ugleda Grada Zagreba, njegovih odnosa s drugim gradovima u zemlji i inozemstvu te za razvoj Grada Zagreba ili pojedinih njegovih djelatnosti.

Također, počasnim građaninom može postati i državnik ili dužnosnik druge države, član međunarodne organizacije, odnosno organizacije druge države ili njihovih tijela posebno zaslužan za Grad Zagreb i Republiku Hrvatsku u promicanju njezina suvereniteta, samostalnosti i samobitnosti na općeprihvaćenim načelima suvremenog svijeta.

Proglašeni počasni građani Grada Zagreba od 1990. godine (Republika Hrvatska)

2019. Branko Lustig
• filmski producent

2017. Emilio Marin
• arheolog, prorektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta

2017. Helmut Kohl
• njemački političar

2017. Hans-Dietrich Genscher (posmrtno)
• njemački političar; “arhitekt” njemačkog ujedinjenja

2017. Alois Mock
• austrijski diplomat i političar

2016. Rudolf Perešin (posmrtno)
• pilot HRZ-a, stožerni brigadir

2015. Mladen Markač
• general – pukovnik Hrvatske vojske u mirovini

2010. Edo Murtić (posmrtno)
• hrvatski slikar, grafički dizajner, kazališni scenograf, akademik

2008. Većeslav Holjevac (posmrtno)
• zagrebački gradonačelnik

2005. Janica Kostelić
• hrvatska alpska skijašica

2000. Dragutin Tadijanović
• hrvatski književnik

1998. Margaret Thatcher
• britanska političarka

1992. dr. Franjo Tuđman
• povjesničar, državnik i prvi predsjednik Republike Hrvatske

1990. Majka Tereza
• časna sestra

Proglašeni počasni građani Grada Zagreba od 1945. do 1990. (SFR Jugoslavija / SR Hrvatska)

1987. Perez de Cuellar
• glavni tajnik Ujedinjenih naroda

1985. Linden Forbes Sampson Burnham
• predsjednik Republike Gvajane

1980. Mika Špiljak
• hrvatski partizan, komunist i političar

1980. Karlo Mrazović
• hrvatski politički radnik

1980. Ivan Krajačić – Stevo
• hrvatski komunist i revolucionar

1980. dr. Pavle Gregurić
• liječnik, hrvatski komunist, političar i narodni heroj

1980. Anka Berus
• političarka i revolucionarka

1960. Miroslav Krleža
• hrvatski književnik i enciklopedist

1950. Vladimir Bakarić
• hrvatski komunist i političar

1945. Josip Broz Tito
• hrvatski i jugoslavenski političar, državnik i komunistički vođa

Proglašeni počasni građani Grada Zagreba od 1918. do 1941. (Kraljevina Jugoslavija)

1918. Šime Mazzura
• odvjetnik

1916. Stjepan Sarkotić
• hrvatski general Austro – Ugarske vojske

1916. Svetozar Borojević
• feldmaršal Oružanih snaga Austro – Ugarske

1910. Josip Juraj Strossmayer
• hrvatski biskup, teolog, političar, kulturni djelatnik

1908. Juraj Posilović
• zagrebački nadbiskup

1906. Gjuro Deželić
• hrvatski književnik i publicist

1903. Ivan Trnski
• hrvatski književnik, prevoditelj i zagonetač

1900. Tadija Smičiklas
• hrvatski povjesničar i političar

1895. Dessideer Banffy
• političar

1895. Khuen Hedervary
• mađarski političar, hrvatski ban, ugarski premijer

1890. Ivan Benković
• hrvatski slikar

1886. Đuro Daničić
• srpski jezikoslovac, prevoditelj, jezični povjesničar i leksikograf

1885. Eugen Kumičić
• hrvatski književnik i političar

1881. August Šenoa
• hrvatski romanopisac, pripovjedač, pjesnik i kritičar

1880. Ivan pl. Zajc
• hrvatski skladatelj i dirigent

1880. grof Ladislav Pejačević
• hrvatski političar i hrvatski ban

1869. Eugen Kvaternik
• hrvatski političar, pravnik, pisac i revolucionar

1861. Vuk Stefanović – Karadžić
• srpski jezikoslovac i reformator srpskoga jezika

1854. Sima Manoilović
• (nema podataka)

1854. Josip Bouffler
• gradski ravnatelj

1854. grof Vatroslav
• kraljevski natporučnik

1854. Josip Fluk
• ministarski savjetnik

1854. Benedikt Lentulaj
• veliki župan

1854. Josip Jelačić
• general i ban hrvatski, dalmatinski i slavonski

1853. Maximilian o`Donnell
• austrijski časnik i političar

1853. Alexander von Bach
• austrijski političar i ministar

[/et_pb_text][et_pb_text admin_label=”Graadonačelnici Zagreba” _builder_version=”4.0.2″]

Popis gradonačelnika Grada Zagreba

U Republici Hrvatskoj gradonačelnik je čelnik grada kao jedinice lokalne samouprave, tj. gradonačelnik predstavlja Grad. Gradonačelnika biraju građani na neposrednim izborima na vrijeme od četiri godine.

Gradonačelnika se tijekom mandata može smijeniti putem referenduma. Gradsko vijeće i građani mogu tražiti raspisivanje referenduma, a konačnu odluku donose građani na referendumu.

2005. – .. Milan Bandić
2002. – 2005. Vlasta Pavić
2000. – 2002. Milan Bandić
1996. – 2000. Marina Matulović – Dropulić
1993. – 1995. Branko Mikša
1990. – 1993. Boris Buzančić
1986. – 1990. Mato Mikić
1985. – 1986. Tito Kosty
1984. – 1985. Zorislav Šonje
1983. – 1984. Aleksandar Varga
1982. – 1983. Mato Mikić
1978. – 1982. Ivo Latin
1972. – 1982. Ivo Vrhovec
1967. – 1972. Josip Kolar Matek
1967. – 1967. Ratko Karlović
1963. – 1967. Pero Pirker
1952. – 1963. Većeslav Holjevac
1951. – 1952. Mirko Pavleković
1950. – 1951. Milivoj Rukavina
1949. – 1950. Mika Špiljak
1945. – 1949. Dragutin Saili
1944. – 1945. Eugen Starešinić
1942. – 1944. Ivan Werner
1941. – 1942. Jozo Dumandžić
1939. – 1941. Mate Starčević
1937. – 1939. Teodor Peičić
1934. – 1937. Rudolf Erber
1932. – 1934. Ivo Krbek
1928. – 1932. Stjepan Srkulj
1920. – 1928. Vjekoslav Heinzel
1920. – 1920. Svetozar Delić
1917. – 1920. Stjepan Srkulj
1910. – 1917. Janko Holjac
1904. – 1910. Milan Amruš
1892. – 1904. Adolf Mošinsky
1890. – 1892. Milan Amruš
1887. – 1890. Ignjat Seiber
1885. – 1887. Nikola Badovinac
1881. – 1885. Josip Hoffmann
1879. – 1881. Matija Mrazović
1876. – 1879. Stanko Andrijević
1873. – 1876. Ivan Vončina
1873. – 1873. Stjepan Vrabčević
1872. – 1873. Pavao Hatz
1869. – 1872. Dragutin pl. Czekus
1868. – 1869. Makso Mihalić
1861. – 1868. Vjekoslav Frigan
1858. – 1861. Johan Lichtenegger
1858. – 1858. Svetozar Kušević
1857. – 1857. Josip F. Haerdtl
1851. – 1857. Janko Kamauf

[/et_pb_text][et_pb_text admin_label=”Gradovi prijatelji Zagreba” _builder_version=”4.0.2″ hover_enabled=”0″]

Gradovi prijatelji grada Zagreba

Sporazumima o prijateljstvu i suradnji između Grada Zagreba i njegovih gradova prijatelja, potvrđeno je da će se razvojem prijateljstva i suradnje, međusobnog upoznavanja naših sličnosti, ali i povijesno uvjetovanih različitosti, izgraditi i učvrstiti međusobno povjerenje i prijateljstvo i time dati snažan doprinos temeljnim vrijednostima i ostvarenju plemenitih ciljeva.

Grad Zagreb ima uspostavljenu prijateljsku suradnju sa sljedećim gradovima:

2011. Varšava, Poljska / www.um.warszawa.pl
Potpisan Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Grada Varšave i Grada Zagreba (vijest o potpisivanju Sporazuma)

2009. London, Ujedinjeno Kraljevstvo (Velika Britanija) / www.london.gov.uk

2006. Podgorica, Crna Gora / www.podgorica.me

2001. Ljubljana, Slovenija / www.ljubljana.si
Ugovor o suradnji između Grada Ljubljane i Grada Zagreba potpisan je 2001. godine.

2001. Sarajevo, Bosna i Hercegovina / www.sarajevo.ba
Sporazum o suradnji između Grada Zagreba i Grada Sarajeva potpisan je 2001. godine.

1994. Beč, Austrija / www.wien.gv.at
Sporazum o prijateljstvu i suradnji gradova Zagreba i Beča potpisan je 1994. godine.

1994. Budimpešta, Mađarska / www.budapest.hu

Sporazumi o suradnji potpisani su 1994. i 2001. godine, a Sporazum o prijateljstvu Budimpešte i Zagreba 2003. godine.

1984. Bologna, Italija / www.comune.bologna.it
Svečana izjava gradova prijatelja Bologne i Zagreba potpisana je 1984. godine.

1980. Šangaj, Kina / www.shanghai.gov.cn
Sporazum o proglašenju Zagreba i Šangaja gradovima prijateljima potpisan je u lipnju 1980. godine u Šangaju. Potpisan je i Memorandum razumijevanja o prijateljstvu i suradnji između Grada Šangaja Narodne Republike Kine i Grada Zagreba Republike Hrvatske 2009. – 2012.

1980. Pittsburgh, SAD / www.city.pittsburgh.pa.us
U listopadu 1980. godine potpisan je Protokol o uspostavljanju prijateljske suradnje između gradova Pittsburgha i Zagreba.

1977. Lisabon, Portugal / www.cm-lisboa.pt
Protokol o uspostavljanju prijateljske suradnje između gradova Lisabona i Zagreba potpisan je 1977. godine.

1975. Kraków, Poljska / www.krakow.pl
Ugovor o suradnji između gradova Krakowa i Zagreba potpisan je 1975. godine. Svečanom izjavom 1986. godine obilježena je desetogodišnjica uspostave prijateljstva potpisivanjem Protokol o suradnji gradova prijatelja.

1972. Kyoto, Japan / www.city.kyoto.jp/koho/eng/
Promemorija o ustanovljenju prijateljske suradnje između Zagreba i Kyota potpisana je 1972. godine. Svečana izjava o uspostavljanju prijateljske suradnje Kyota i Zagreba potpisana je 1981. godine.

1971. Tromso, Norveška / www.tromso.kommune.no
Prijateljska suradnja uspostavljena je na inicijativu Gradskog vijeća Grada Tromsoa 1971. godine.

1968. St. Petersburg (Lenjingrad), Rusija
Ugovor o uspostavljanju stalnih prijateljskih veza između Zagreba i Lenjingrada potpisan je u srpnju 1968. godine.

1967. Mainz, Njemačka / www.mainz.de
Suradnja s gradom Mainzom započela je 1967. godine potpisivanjem Ugovora o prijateljskim odnosima. Gradovi Mainz i Zagreb potpisali su 1977. godine Povelju o 10 godišnjici prijateljstva, 1982. godine Svečanu izjavu gradova prijatelja Mainza i Zagreba, kojom je obilježena petnaestogodišnjica uspostavljanja prijateljstva, a za dvadesetogodišnjicu, 1987. godine potpisana je Povelja o uspješnoj suradnji i prijateljstvu.

Hrvatska kulturna zajednica iz Mainza, povodom tridesetogodišnjice prijateljstva, tiskala je knjigu Mainz – Zagreb – 30 godina prijateljstva.

Zahvaljujemo se na pažnji i nadamo se da ste saznali sve što vas je zanimalo.

Dozvolite nam da se i mi malo predstavimo.

Kala Presence je veseli tim digitalnih entuzijasta kojima je velika strast osmišljavanje jedinstvenih digitalnih formula s ciljem povećanja vašeg poslovanja. Naše ključne vrijednosti su marljivost, strast, međusobno poštivanje i održavanje pozitivne radne atmosfere.

Cilj nam je ostati oboružani novim digitalnim know-how-om i uvijek biti korak ispred u igri digitalnog marketinga. Koristeći svo naše znanje i vještine prikupljene tijekom godina poslovnog iskustva, osmislit ćemo jedinstvenu digitalnu strategiju prilagođenu specifično vašem poslovanju.

Usluge koje Kala Presence nudi:

• Izrada web stranica
• SEO optimizacija
• Google Ads oglašavanje
• Facebook oglašavanje
• PPC oglašavanje
• Social Media Marketing
• E-mail marketing
• Content marketing
• Reputacijski marketing
• Brand strategije